• facebook
  • instagram
  • youtube
Aleksa Šantić – BAJKA

Aleksa Šantić – BAJKA

  • Posted on: 06/10/2017
  • By:

BAJKA

Ležô sam na žalu. Još u modrom visu 
Imalo je nebo jednu zv’jezdu zlatnu,
I nad lukom druge vidjele se nisu.

Po rastrtu moru, kô po meku platnu,
Padali su prvi galebovi. Neđe
Molitva je rana u zvonu i klatnu

Jecala. Sve grane, putanje i međe
Pjevale su pjesmu. Mirisô je zdravi
Vrijesak, i hridi sve sive i smeđe.

Ja sam gledô: tiho, kô san jedan plavi,
Nasmijana, topla, i kô ljiljan mio,
Okupana rosom, ona mi se javi,

I stupi mi. Jedan leptir, što je bio
Pun zlatnoga praška nad njom razvi krila,
Dok je srebrn veo titrajući krio

Purpur njenog t’jela. Iz kosa kô svila,
Iz njedara njenih, sa lica i čela
Padale su ruže, i svaka je bila

Kao krv crvena. I dok se svrh sela
Plava, tanka para u pramenju kupa,
Ona mi se prignu pa, sjajna i vrela,

Poljubi me. I njen poljubac se upi
U san moj, od zlatnih nita što se pleo.
Zatim nasmijana mekom rukom skupi

I podiže s trave svoj prozirni veo,
I pođe. Gdje srebrn talas o žal bije
Jedan krupan labud čekô je i bdjeo;

Lako, kô dah tihi što iz palma vije,
Na ustremljena mu ona sjede krila,
I s njom labud krenu što je mogô prije…

Planu more, posta kô crvena svila.
Pogorješe jedra, sve zasja! I lukom
Plovio je labud, a zora je bila

Obgrlila vrat mu ružičastom rukom.

1911.
Aleksa Šantić

***