ZIMA
Jezdim. Snijeg prši. Iz domaje svoje
U dolinu sela gladni vuk se krade.
Sve su šume kao mramorne arkade –
Stabla kô srebrni podupornji stoje.
Negdje čujem udar sjekire po panju,
I sve jele dršću… Samo žena neka,
Pod bremenom drva, na raskršću čeka –
Odmara se. Gavran s grma gleda na nju…
I vremena žrvanj, kao vreteno prelje,
Okreće se naglo, i hukti i melje,
I prah studen pada sve brže i brže…
Gora huji. Pusto. Vuk se gladni krade,
I svud vidim samo mramorne arkade,
I stubovi srebra krov nebeski drže.
1914.
ALEKSA ŠANTIĆ
