Kategorije
Zanimljivosti

Đorđe Balašević – Stranica mog života (1979)

Đorđe Balašević: Stranica mog života – MOJA PRVA BANKA

Pripremio: Nino Milenković

To je bio moj prvi ispit na fakultetu. Sećam se da je januar te godine bio siv i kišovit i ja sam, vraćajući se kući, namerno stajao u barice na širokom trotoaru bulevara Dvadeset i treći oktobar. Vera i Jovan Balašević nisu čuli kad sam ušao. Ručali su i razgovarali nešto. Zaćutali su kad su me videli na vratima trpezarije, ali me ništa nisu pitali.

Moji pokušaji da završim gimnaziju, vanredno, otegli su se u nedogled, i mama i tata su naučili da me bišta ne treba pitati kad dolazim sa ispita.
Prišao sam im i položio indeks na sto. Nisu se baš otimali oko njega.

Od trenutka kad mi je Grginka zaključila trećeg keca, i kad sam odlučio da ne ponavljam razred nego da napustim redovno školovanje, događale su se čudne stvari. Bio sam na dobrom putu da se potpuno izgubim. U želji da sustignem svoju generaciju koja je neumoljivo odmicala, tražio sam neke prečice i redovno stizao u ćor-sokak.

Razmišljao sam kasnije mnogo o tim praznim godinama, kad sam skitao i skitao, kad sam svirao i pisao i kad sam konačno pronašao sebe, sve tragajući za nekim.
Bile su to, u stvari, prilično važne godine. Nastale su tada neke divne pesme koje su mi kasnije mnogo pomogle. Nastala je u tim danima „Prva ljubav“, „Snaša“, „Oprosti mi Katrin“.

Nastale su još neke pesme koje će se tek čuti. Sa druge strane, mojoj porodici, te su godine donele mnogo problema, koji su pogađali naročito moju majku. Pred njenim očima bili su svi moji drugovi i vršnjaci koji su na ovaj ili onaj način rešili životna pitanja, zaposlili se ili završili studije.

Ja sam brojao zvezde. Tretirali su me gotovo kao NLO. Pojedinci su bili spremni da se zakunu da su me videli kako lebdim negde između neba i tla, kolebajući se na trenutak, i kako ipak, definitivno, nestajem u oblacima. Mašta me zaista nosila nebom. Dodiri sa stvarnošću, silna razočaranja, bili su kao grubo spuštanje, kao kad se, recimo, pokvari mehanizam za izbacivanje točkova kod aviona.

Pomalo verujem u sudbinu. U sreću. Mislim da je prst sudbine bio dolazak Cara u moj život, onog proleća kad sam kao poslednji preostali od onih koji su verovali u Đ. Balaševića, sve češće počeo da razmišljam o beznađu i besmislu u kom sam se našao.

U delu Novog Sada zvanim „Blok“ gde sam imao sreću da odrastem, pred samouslugom „Galeb“ okupljali smo se svakog dana u podne. Neki su dolazili iz škole, neki su odlazili u školu, ali taj period od dvanaest do 2 uvek je bio rezervisan za „koka-kolu“ i stare, po hiljadu puta pretresene teme. Momci, moji drugovi, bili su zaista veliki lafovi, ali su imali jednu manu, jednu pogrešnu podelu sveta.

Naši i njihovi. „Naši“ smo bili mi, osuđeni da pričamo o Pižonu i Dalipagiću, o zvezdama muzike i sporta, da pratimo šta je taj i taj rekao tom i tom na pripremama reprezentacije, i sve tako.

„Njihovi“, to su bili svi oni koje sam nabrojao, razne zvezde i ljudi koji nešto stvaraju. Moji drugari su bili ubeđeni da niko od „naših“ ne može postati „njihov“. Nije ih razuverio ni uspeh Bobeta pavkovića i moj proboj u vrh. To što su dva momka ispred samousluge „Galeb“ postali „njihovi“, objašnjavali su velikim procentom sreće i čudnih okolnosti. Ali, to je već neka druga stranica mog života.

Uglavnom, Car je dolazio u samouslugu svaki dan. Razgovarali smo, ponekad, prilično se sprijateljili, i jednog dana je došlo do neminovnog pitanja:

– Šta studiraš ti?

Pokušao sam da mu predstavim da su me profesori strašno mrzeli i da sam žrtva opasnih zavera. Naravno da nisam uspeo. On, Car, doktor Nebojša Carić, profesor na Institutu za geografiju, imao je veliko iskustvo sa slinim generacijama studenata, i pročitao me je kao bukvar. Ipak, učinilo mu se da od mene može nešto biti.

Pošto sam ja i dalje bio nezainteresovan, on se raspitao na fakultetu, i jednog dana doneo mi raspored ispita koje bih morao da položim, da bih i bez srednje škole bio primljen na fakultet.

I ja sam učio. Nikad se nisam spremao u životu kao za te ispite.

Kod kuće nisam ništa govorio. Mojima je glava bila puna planova koje sam smišljao zabijajući glavu u pesak.

I – položio sam. Prvi put sam osetio onu divnu superiornost kad izlaziš na ispit i znaš da sve znaš i da mora da se dogodi nešto strašno, recimo da prospeš sok od paradajza na profesorovo belo odelo, pa da ne položiš.

Ja ne znam da li je generacija klinaca u koju sam se ja, mator i pokvaren, ubacio, bila te godine izuzetna. Možda su asistenti bili duhoviti, ili profesori raspoloženi. Ne znam. Uglavnom, nešto nije bilo u redu, i stari Tom Sojer koji je imao najveću zbirku ukora zbog neopravdanih časova, te godine je redovno prisustvovao predavanjima i vežbama. Car i ja nismo se više viđali kod samoposluge. Tamo sam dobio čitav niz minusa zbog izostanaka.

Sretali smo se u holu fakulteta, zvanično kao profesor i student, i ja sam sa nestrpljenjem čekao drugu godinu i neke predmete koje je Car predavao. Sticanjem mog statusa redovnog studenta, situacija u porodici, po mom pitanju, malo se smirila ali još je bilo nekih sumnji, jer mama, stari Šerlok Holms, nikako nije verovala da ja zaista svaki dan idem na vežbe, i da je od „onog njenog“ postao neki drugi Đole, tek tako, iz čistog mira.

Pričao sam joj kako sam se u stvari zaljubio u jednog asistenta, ženskog naravno, izmišljao sam kako ta devojka ima zrikiš pogled i neke slatke zubiće i kako samo zbog nje idem na predavanja.

Potpuno sam zaboravio na gitaru. Svi moji planovi o grupi koja će žariti i paliti po top-listama, bili su potisnuti u drugi plan.

Na ekskurziji, jednoj od mnogih, jer na našem fakultetu terenske vežbe su sastavni deo predavanja, momci su svirali gitaru i ja sam malo uzeo stvar u svoje ruke. U autobusu je bio i profesor geologije Jova Petrović, speleolog evropskog glasa a privatno veliki laf, boem, svetski čovek iz „Belu Palanku“ kako je govorio.
Njemu se svidelo kako sviram. Sećam se, od Čajniča do Beograda svirao sam bez prestanka, a doktor Jova mi je na kraju rekao da će od mene biti nešto, čak i ako nikad ne položim geologiju.

Tako sam se polako vraćao u normalan život. I dalje sam sanjario, pisao pesme, nisam postao neki „vukovac“, ni slučajno. Jednostavno, prestao sam da gubim vreme, i to u pravom trenutku, jer su zavodi za izgubljene stvari već bili prepuni mog izgubljenog vremena.

Akademik Bukurov bio je strog profesor. Sećam se, kada sam izvukao pitanja pomislio sam kako ništa ne znam.

Od majke prirode dobio sam na dar čudesni talenat da nikad nemam tremu i da uvek mogu da se skoncentišem onda kad je to najpotrebnije.

Petnaestak minuta, koliko sam imao vremena za razmišljanje, prošlo je, uglavnom, ja sam pričao i pričao, crtao putanje nebeskih tela, a profesor me je samo ponekad prekidao i klimao glavom. Ali, ja nisam znao da li je to što govorim dobro ili loše. Kad sam završio, upisao je nešto u indeks, pružio mi ga i obratio se sledećem studentu.

Da li sam pao ili položio, mislio sam.

Navikao sam da padam. Padao sam na ispitima kada sam vanredno polagao gimnaziju, padao sam na popravni, na godinu, pao bih i na dve godine, ali je to zaista bilo nemoguće.

Uopšte nisam znao kako da se ponašam ako položim. To mi se godinama nije dešavalo.

Vraćajući se kući, smišljao sam neku pesmu. Osećao sam se jako dobro. Razmišljao sam o svom životu, o uspesima i padovima i konstatovao da sam ipak znao i verovao da će se sve dobro završiti.

Kod samousluge „Galeb“ popio sam „koka-kolu“ sa momcima i malo pričao o izboru selektora.

Polako sam prolazio pored Careve zgrade, ali on se nije pojavio. U hodniku, pred liftom, javio sam se nekim komšijama kojima se za pet godina stanovanja nikad nisam javio.

Tata je prvi uzeo indeks. Posle ga je pokazao mami, ona je pogledala upisanu ocenu, nasmešila se, ali se odmah uozbiljila.

– Nema pečata, rekla je.

Naravno, kasnije su mi udarili pečat. Na tu ocenu, i na sve ostale. Kasnije su mi se dogodile još neke važne stvari. To su stranice mog života koje, uglavnom, svi znaju. „U razdeljak te ljubim“ i tako dalje. Preko svih uspeha, do LP ploče koja je ovih dana završena.

Svojim roditeljima ja sam poklonio dosta lepih trenutaka. Neke slike na naslovnim stranama, na televizijama, prva mesta na top-listama. Silna priznanja sa svih strana, zlatne ploče, uspeh za uspehom.

Ipak, već sada znam da to nema veze. Sve je to sasvim sitno i beznačajno u odnosu na onu desetku iz matematičke geografije, zarađenu jednog januara 1975. godine.

Đorđe Balašević

Izvor: časopis „TV NOVOSTI“ objavljen u februaru 1979. godine, primerak iz lične kolekcije Bistrookih

Exit mobile version