Mehmed Meša Selimović – TIŠINE (Odlomci)

Mehmed Meša Selimović – TIŠINE (Odlomci)

  • Posted on: 14/07/2019
  • By:

Tišine je roman Meše Selimovića iz 1961. godine. Odlomci iz knjige:

Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja
mogu proći. Lako ću pregaziti opasne bujice ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao niko. Ali ne mogu da čekam, ne mogu da stojim, i sve ću vidjeti tek kad se desi.
. . .
Uhvatila me ispod ruke, pribila se uz moje rame.
– Večeras nisi ličila na sebe, bila si sasvim daleka, potpuno odvojena, ledena.
– Smeta mi kad si razdražen. Branim se.
– I sad sam razdražen.
– Sad smo sami.
– Volio bih da si uvijek uz mene. Da si na mojoj strani. I kad sam razdražen. I kad nisam u pravu. I kad nismo sami.
– I kad si nepravedan?
– Tada naročito. Ja znam kad sam nepravedan, i kidam sam sebe.
. . .
– Volio bih da ne budeš toliko razumna, volio bih da mi kažeš: otići ćemo. Sigurno ne bismo otišli. Kuda da odemo? Ali bih bio zadovoljan tvojom spremnošću da me prihvatiš ma kakav da sam.
– Zar ne misliš da bih i ja bila vrlo zadovoljna da me prihvatiš onakvu kakva jesam?
To je njena prva odlučnija pobuna. Pobuna njene samostalnosti protiv svođenja na ono što ona ne može da bude. U ljubavi ne pomažu ubjeđivanja. A ne mogu ni da joj objašnjavam da sam ja sad u težem položaju, i da tražim od nje da mi bar za trenutak zamijeni svijet, da me prevari dok ne prebolim svoju muku, nestvarnu, ludu, nepotrebnu možda, ali muku.
Od čega bježim, pitaš.
Plašim se praznog prostora, ne znam više šta mogu, suočen sam sa sobom kakav lako mogu da budem, a ja neću to. Hoću da ne strepim od praznine. Nisam suviše jak, shvati to, molim te. Šta misliš, zašto oživljavam onaj trenutak svoga velikog zanosa, a bježim od sjećanja na strah? Zato što je taj strah moja stidna slabost, moje poniženje, ali je uvijek šansa, isto koliko i zanos. Možda izvjesnija. Za oduševljenje je potrebna pomoć i podrška, za slabost je dovoljno osjećanje napuštenosti, a ono je češće nego sigurnost.
Govorim o sebi, ali, kao da govorim i o životu. Želio bih da živi bolji dio mene, vredniji, ali nesigurniji. Podržavam ga, hranim, jer je bio, nije izmišljen, znači da je moguć, okrećem se prošlosti da ga ona potvrdi, ali ne mogu da živim od prošlosti.
Zar ne vidiš koliko mi je važno da me obeštetiš? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, do pošalješ do đavola sve pametne postupke jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje.
Ali znam, uvjerio sam se, ti ne čuješ kad zovem u pomoć, a da ti to kažem, ne bi vrijedilo, varka bi bila otkrivena, ne bih ti vjerovao ma šta da učiniš, ili bih mislio da sve činiš iz sažaljenja.
Možda tražim nemoguće, možda to čak ne bi ni bio lijek, a možda i ne možeš da mi pomogneš. A ljubav ti je razumna jer joj ne vjeruješ suviše. Kao ni ja. Samo neću to da priznam.
. . .
Uzdržao sam se da je ne upitam kako me vidi, kakvo je njeno mišljenje o meni. Maloprije sam bio siguran da sam joj potreban i da će to reći ne štedeći ponos. Mislio sam da sam nadmoćniji. A sam sam želio da čujem bilo šta o sebi, lijepo ili ružno, povoljno ili nepovoljno, ali sam to želio s bijesom, gotovo s mržnjom, osjećajući da mi se izmakla, da nisam za nju neophodnost.
Neću da joj kažem, neću da kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene mnogo znači, sve znači, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrđen, ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne vjerujem u to, uznemiren sam samo da li ću uspjeti da budem dovoljno prisutan. I kako ću preodoljeti ovaj krug praznine što počinjem da osjećam oko sebe. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali bilo je važno da to učini sama, od svoje volje, ne bi vrijedilo ako bih je nagovorio. Nisam računao na njen ponos. Iznenadila me njena samosvjesnost, njena nadmoćna hladnoća, njeno potpuno vladanje sobom. Suviše je jaka, i isključiva, kao i ja, samo ne žuri da to pokaže, tiha je i uporna, uvjerena da će biti onako kako ona hoće. Njen otpor nije pobuna, već strpljivo zauzimanje položaja, ne za trenutak, već za dugo vrijeme.
. . .
Znači li to da i laž može postati istinita, ako se učini uvjerljivom?
„Petorica boraca ležala su na snježnom ćuviku.”
Zvuči mrtvo, uvredljivo hladno, nemoguće. Vidim ih na snijegu, njih, nas, unezvijerene, napetih nerava, vrelih očiju, ustreptale u očekivanju strahote, a eto: petorica leže na snježnom ćuviku. Ni djelić od onoga što osjećam ne ostaje na hartiji, suze su mi u grlu a u opisu odvratan izvještaj, pa čak i da zapišem te suze, bilo bi smiješno. Nešto se isprečuje između misli i slike koju ovaploćujemo: riječi koje ih omogućavaju, služeći im kao posrednici, naglo se suše, osjećanje se mijenja u njima, onemoćava, nestaje, gine, kao riba što gubi sjaj i živost kad se izvuče iz svog elementa. Šta se to isprečuje? Ja i moje posredništvo? obziri koje dugujem sebi i drugima? prezriv osmijeh onih koji će čitati? Ili nemoć da učinim vidljivim bogatstvo koje nosim, ili je to bogatstvo sumnjivo, veoma varljivo u maglama plitke osjećajnosti? A možda je i najteže pisati o onome što je izuzetno i suviše lijepo. Zlo je bogato, često, lako se vjeruje da je mogućno, a ljudsku ljepotu može da učini neubjedljivom čak i oduševljenje, jer ne zna za mjeru. Znam da je nemoguće razdvojiti zlo i dobro, lijepo i ružno, ali je teško među njima uspostaviti odnos, biti
pravedan. Nemjerljivo mala pomjeranja su dovoljna da se naruši istina. Da kažem da su ta petorica osjećala strah? ali ja to ne znam, mogu samo da pretpostavljam, a da pominjem svoj strah, to neću, mrzim ga, sve činim da o njemu ne mislim, da ga zaboravim.
Zamka je u svakoj riječi.
. . .