• facebook
  • youtube
Petar Petrović Njegoš – NOĆ SKUPLJA VIJEKA

Petar Petrović Njegoš – NOĆ SKUPLJA VIJEKA

  • Posted on: 11/03/2019
  • By:

NOĆ SKUPLJA VIJEKA

     La douceur de l’haleine de cette
     déesse surpassait tous les parfums
     de l’Arabie heureuse.

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno
teče
ispod polja zvjezdanije’ u proljećnu tihu
veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka
budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti
slatkoj bludi.
Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola
vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rosne
vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesmu
poje,
mušice se ognjevite kâ komete male
roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni
ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu
gledim.
Čuvstva su mi sad trijezna, a misli se
razletile;
krasota mi ova boža ràzvijala umne sile.
Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko
stanje,
al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko
manje;
pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin
veličavi
dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledam
plavi.
O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš
besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija – do njih hitro svi
dolaze!
Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa
s struka –
sve to ostrom sluhu grmi, kod mene je strašna
huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja mučê glave.
Trenut mi je svaki sahat – moje vreme sad ne
ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi
leti –
zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj
sveti!
Hod je vilin mlogo dičnî na Avrorin kada
šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se
kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan kâ Atine
(Palade),
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav’, luno, b’jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kâ bog
veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj
želji.
Pod zrakama krasne lune, pri svjećici
zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom
sliju.
Ah, cjelivi, božȁ mana, sve prelesti rajske
liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisnî aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah
sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit
može!
Malena joj usta slatka, a angelski
obraščići –
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada
reći!
Snježana joj prsa krugla, a strecaju svetim
plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkom
mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi…
O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!
B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne
gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj
sl’jedim.
Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna
važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće
draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem
glave…
Druge sreće, malo važne, za nju bi dâ, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći
c’jele!
Jošt se sȉtan ne naljubih vladalice vila’
b’jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom
silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad
pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!

Petar Petrović Njegoš