Alfons de Lamartin – HIMNA NOĆI /Prevod: Petar Petrović Njegoš / Tekst pesme
HIMNA NOĆI
O svijete, po kome ja milim!
Dan se gasi na tvoje vrhove;
Kada će te, zbilja, oči moje
Neugasnog dana pozdraviti,
Božestveno sijanije divno?
Da jesu li naši za mračnosti,
Žedni dana, stvoreni pogledi?
Rašta dnevi iz svoje svjetlosti
U žalosne tvoje sjenke idu,
Rašta noći, jedan za drugijem?
Moja ruka nije umorena
Diviti se djelu gospodnjemu;
Izbranici božji rasplamani
U njedrima, koja obožaju,
Nijesu mi srca izcrpili!
Bože danah, noćih i časovah!
Voznezi me na sunčane zrake,
Đe k zapadu ide oblak divni,
Svetilišta da prag skrije tvoga,
Đeno noći, ni sna oko nejma,
No nebesna polja, pokrivena
Noćne sjenke nepreglednom mrakom,
Lijepa su za nadeždno oko.
Al’, Bože moj! u ove pustinje
Oko moje sljedi i nalazi
Svuda čuda tvoga prisudstvija!
Al’ iskreni ovi tvoji hori,
Koje tvoja moćna ruka vodi,
I azurni ovi okeani,
Te se njine svaljuju gomile,
I fenjeri ovi, zapaljeni
S rastojanja na rastojanije,
I stojeće, i bjeguće zvjezde —
Sve, Gospodi, ovo razumiješ,
Svekoliko poje, i uči me,
Da u strašne bezdne svekolike,
Napunjene velikoljepijem,
Da su živa visoka nebesa,
Da ispunja tvoje proviđenje
Svojim dobrom sve što si izveo!
Ove volne, zlatne i azurne
I svijetom čistim zažežene,
I svjetovi pokriti oblakom,
Koje oko ne broji smrtnoga,
O Gospodi, sve je to prašina,
Podignuta tvojim koracima!
Tavna noći, razvij u ćutanju,
Obraz divni te nebesne knjige;
Složno tež’te, zvijezde vesele,
Na tragove vaše uređene;
U časove ove toržestvene
Savij, buro, tvoja hučna krila;
Ti ušikaj sve odzive, zemljo;
Smiri, more, pod bregove volne,
Te ti njihaj božije likove,
Onog boga, te ti volne dade.
Ko će ime njegovo poznati?
Priroda je stotinu glasovah,
Al’ badava, u jedan salila;
I zvijezda zvijezdi žubori:
Koji bog nam ovaj zakon metnu?
Pitaju se volne među sobom:
Ko je ovo, te je nas obuzda’?
A grom pita buru saputnicu:
Znaš li boga kako zovu tvoga? —
Ali ljudi, zemlja i zvijezde
Ne mogu ti ime proizreći.
Hrami tvoji ograničeni su,
O Gospodi, radi moje duše!
Padni, slaba, padnite pregrade!
Puštite me da viđu nebesa,
Koja ste mi sobom zastupili!
O majstore, sveti, božestveni,
Hramovi su tvoji od plamena!
Hrami tvoji ograničeni su,
O Gospodi, radi moje duše!
Padni, slaba, padnite pregrade!
Eto hrama, u kom ti prebivaš!
Hram je ovaj — svod sveštene tvrdi,
Đe ti hitre zažižeš ognjeve
Njihovijem dviženijem vječnim!
Tvoga slova ova čada cjela
Ravnovjesnost svetu nabljudaju,
Među svoje dvostruke polove
Plivlju njedrom tvojijeh svjetlostih,
I s nebesah, đe njin oganj bljedi,
Odzrakuju na našemu šaru
Uzajmjenom od tebe svjetlošću!
Okean se igra valovima
Pod nogama cara besmrtnoga,
Razvila je bura strašna krila,
Grom te hvali i tuče za tebe,
Krune t’ glavu munje i oluje
Sa trostrukim svojijem zrakama,
Čudi s’ zora, a dan tobom diše,
Noć uzdiše, a zemlja izdiše
Od ljubavi k tvojemu imenu!
O Gospodi suncah nebrojnijeh!
Ja te hvalim, a već viđu što sam:
Do atoma ništa u prostoru,
A minuta samo u vječnosti,
Prolazeća — drugo ništa — sjenka,
Koje prije nigđe bilo nije, —
Možeš li me, da s’ ne čudiš, čuti; —
Dobrota je tvoja sveta čudo!
O Gospodi, viđu, da sam ništa!
No me mori tvoja sveta žeđa;
Ništožnost je prava jadan čovjek,
No t’ ništožnost ova obožava, —
On se diže po svojoj ljubavi;
Tvarcu malu, koja te čestvuje,
Ne mož’ prezret’, jer je ona tvoja;
Ne mož’ ovaj glasak odbaciti,
Besprestano te te umoljava,
I k žilištu tvome nebesnome
Te se diže sa zorom ujedno,
Kad izdahne, te je nije, sjenka, —
Večer stenje, a danom se rađa.
Da, u ove azurne prostore,
Koje svjetlost tvoja potopljava,
Đe se tvoji razležu gromovi,
Đe ti bdiješ nad mnom nevidimo, —
Ovi klici i ovi uzdasi,
Tvojom svetom vjerom oživljeni,
Idu, traže, od zvjezde do zvjezde,
Boga jednog, da mi odgovori, —
Od odziva opet ka odzivu,
Ka’ glasovi isto po pučini,
Udaraju s svijeta na svijet,
Dokle gođ se kod tebe odzovu.
Alfons de Lamartin
Prevod: Petar Petrović Njegoš
Alfons de Lamartin (franc. Alphonse-Marie-Louis de Prat de Lamartine; Makon, 21. oktobar 1790 — Pariz, 28. februar 1869), francuski književnik i političar.
U svom prolasku kroz Niš, o Ćele kuli je rekao: „Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu djecu šta vredi nezavisnost jednog naroda, pokazujući im po kakvu su ih cijenu platili njihovi očevi.“ Lamartin, jula 1833.
Foto kolaži: Bistrooki – www.balasevic.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)