Đorđe Balašević – Ja Vas, kanda, znam?

Đorđe Balašević – Ja Vas, kanda, znam?  / Album: Rani mraz (2004) / Tekst pesme:

(Kako smo, opet, svirali bećarac sirotom Savi Radujkovom, kad se ono zaljubio u varoši, od čega nije ništa ispalo, a možda će do kraja i ispasti, jezik pregrizo, s otim stvarima nikad ne moš biti baš načisto?)

Ja Vas, kanda, znam sa reke pravili ste kerefeke. Sram Vas bilo.
Skakali ste onaj šraub ko kad bucov čini raub. Taman tako. Sve je vrilo.
Nosili ste ciklam kostim na tufnice, a u kosi džidža-midže i pufnice.
Gledale Vas opirače, podgrejane krompirače
s balonima pod nedrima i s faltama na bedrima.

Ko ste da ste, najlepša ste! Ej!
Kad krenete mokra s tuša, uspravna ko majoruša,
cigarom se muški guše, a ženske se redom roguše. (Paz’ bicikli!)

Znam Vas kanda iz plićaka, prešli ste u šes’ koraka onaj pesak vreli.
Dokasko bi Dunav do Vas, iz ruke Vam zobo ovas, da ste ‘teli.
Pesak vreo, voda ‘ladna, srce lupka.
Najgore je kad zapljusne ispod pupka.
Ja sam ipak đak iriški, poštivam kad dama piški.
Cvikere sam crne metno da ne bude indiskretno.

Ko ste da ste, najlepša ste! Ej!
Lociran sam bio zgodno, malo odstrag i uzvodno.
Taman da Vam šacnem strukić. Oblo rame, obli kukić.
Štrčala je samo punđa. Šta se pod tom punđom munđa?

Ja Vas, kanda, znam sa Štranda? Il’ odnekud pre, tak’e nema dve.
Mi smo, kanda, ista banda. Tiha voda što odranja bregove.
Sad nas dvoje moram spojiti. Vas osvojiti il’ usvojiti.
Nemojte mi šta prkositi da Vas ne bi moro prositi.

Znam Vas, kanda, i sa splava, slamen šešir, lokna plava… Šta da kažem? Izvanredno!
Neki Vas je dzindzov pogan požurivo niz tobogan. Đubre jedno!
Imali ste formu sasvim vitke kruške. Feš u struku, a duduške ko pupuške.
Vaša mi koleginica reče da ste knjeginjica
što sve ruglu izvrdava, svojeglava i prgava.

Ko ste da ste, najlepša ste. Ej!
Jao, jako malo fali leti da se čovek poremeti.
Nit se kerim nit važniram. Ne bi da Vas deranžiram.
Morô sam Vam ovo kasti. Ili kasti il’ propasti.

Ja Vas, kanda, znam sa Štranda? Il’ odnekud pre, tak’e nema dve.
Mi smo, kanda, ista banda. Tiha voda što odranja bregove.
Sad nas dvoje moram spojiti. Vas osvojiti il’ usvojiti.
Nemojte mi šta prkositi da Vas ne bi morô prositi.

Beži so tim biciklom! Što nemaš sa zvoncetom ko sav čestit narod?!
Ajde s milim bogom…

Što se tiče mog života, sama bruka i sramota. O, bogo blagi.
Prodaćemo s krsta safir da bude za sekin štafir. Kobajagi.
Naš vam salaš dođe kao grofovija, čorda konja u galop se tu povija.
Hrastov krevet kao šajka, jastuke mi vezla majka.
U šifonjer sve složeni dok se deran ne oženi.

Ko ste da ste, najlepša ste. Ej!
Gledam se u oku Vašem i ko da Vam pasent pašem.
Andrak me je neki spopo. Uz Vas bi se sebi dopo.
Sad je to već došlo dotle da pomišljam da vas otmem.

Ja Vas, kanda, znam sa Štranda? Il’ odnekud pre, tak’e nema dve.
Mi smo, kanda, ista banda. Tiha voda što odranja bregove.
Sad nas dvoje moram spojiti. Vas osvojiti il’ usvojiti.
Nemojte mi šta prkositi da Vas ne bi, dođ’te sebi, da Vas ne bi moro prositi.

– E, baš volem!
– Šta si kazô?
– Reko, nemojte tu… na tom suncu ostavljati bicikli ili će vam se ispuvati guma.