Kategorije
Citati Knjige Proza

Jovan Dučić – O LJUBOMORI (JUTRA SA LEUTARA)

Jovan Dučić – O LJUBOMORI (JUTRA SA LEUTARA) / Citati, Tekst, Knjige

O LJUBOMORI

Ljubav se sastoji od izuzetnih i protivurečnih duševnih i duhovnih potreba: voleti i biti voljen; osetiti strast i probuditi strast; i najzad, patiti zbog nekog i želeti da i on pati zbog nas. Istina, prava ljubav za drugog isključivala bi svaku ljubav i obzire prema sebi; jer inače ljubav ne bi bila posredi nego sujeta. Da je ljubav jedno isključivo i totalno osećanje, vidi se po tom što čovek često ubija sebe kad nije u stanju da ubije u sebi jednu ljubav odveć tegobnu. Međutim, ima u čoveku jedna sebičnost koja od ljubavi čini jedno osećanje često puta isključivo i cinično: a to je kad zaželi da zbog njega neko pati, makar u svemu drugom želeo tom istom stvorenju najveće blaženstvo na ovom svetu.

Ljubav i tuga su nerazdvojni, a nisu nerazdvojni ljubav i radost. Stoga je bol jedino merilo ljubavi. Ako smo nekoliko puta u životu bili zaljubljeni, a ovakav je slučaj odista sviju ljudi od srca, onda se najduže sećamo ljubavi koja nam je najviše bola nanela. I najveći broj samoubistava događa se iz ljubavi. Ubijaju se ljudi i žene čak i onda kad ni najmanje nisu uvereni u svoju ljubavnu nesreću. Ljubav je toliko delo čovekove mašte, da se čak ljubavne nesreće naročito izmišljaju kako bi čovek zatim mučio i sebe i druge. Mnogi su ljudi izvršili samoubistvo da bi pričinili bola onom koga su voleli, češće nego i zato da bi samom sebi smrću olakšali.

Ljubav je stoga uvek jedno osećanje blagog i prijatnog ludila. Osećanje ljubavi je svakako paradoksalno koliko u fizičkom, toliko i u duhovnom pogledu. Stari pesnik Kalimakos peva kako ljubavnu zakletvu, „apoinimos“, bogovi i ne uzimaju u obzir, „jer ljubavna zakletva uopšte i ne ulazi u uši bogova“. Antički narodi su zaljubljenog čoveka smatrali bolesnikom, a najpre zato što zaljubljen čovek muči ličnost koju voli da bi sebi ugodio ili bar olakšao, uvek misleći da više daje nego što prima.

Ljubavni zločini su odista svakovrsni i sviju obima. Kad je jedna žena priznala knezu od Ferare kako voli njegovog brata zato što ima lepe oči, ovaj je knez naredio da oslepe tog njegovog brata. A kad je docnije slepac donekle prezdravio i progledao, i pokušao da se osveti, brat ga je ovaj put zatvorio u tamnicu na trideset godina. Zamislite i to da se ovo dogodilo u isto doba kad je na dvoru tog kneza od Ferare pisao Taso svoj pobožni epos Osvojenje Jerusalima.

U antičko vreme malo se pominju ubistva iz ljubavi. Ni u srpskim narodnim pesmama ih nema mnogo. Međutim, rimski pesnici pate od ljubomore više nego i od ljubavi. Tibulo je bio tužan kao kakav Sloven, Katul vreo kao Arap, Horacije vedar kao Grk, Ovid žovijalan kao Parizlija, ali su u svojim ljubavima svi ovi pesnici bili ipak ljudi svoga vremena a ne našega, i voleli na svoj način. Tako je melanholični Tibulo voleo i pevao Deliju, jednu javnu ženu, ali i Sulpiciju, oslobođenu robinju, i najzad Neru, baš pravu robinju, i opevao ih kao da su bile kćeri konsula ili senatora. Sve su žene rimskih pesnika išle u isti registar, kao ravne jedna drugoj.

U antičko doba nije bilo ni spomena o ljubavnim utopistima, kao što su bili na primer naši romantičari koji su mešali mesečinu i vino i ženu u isti svoj ljubavni zanos i sentimentalno ludilo. A nije bilo takvih ljubavnih utopista stoga što su,
naročito rimski ljubavnici, ljubili više fizički nego duševno. Sentimentalno bolovanje Vertera se ne daje ni zamisliti izvan Verterovog stoleća.

Sujeta igra u ženskim ljubavima veliku ulogu, a ponekad i glavnu. Najveći broj žena ne ide za čovekom koji se njima samima dopao, nego najpre za čovekom za kojeg se zna da se dopada drugim ženama, naročito njihovim prijateljicama, ili čak njihovim neprijateljicama. Ovaj slučaj je vrlo zanimljiv u pogledu ženskih osećanja: žene vole ljude slavne među ženama, većma nego ljude slavne među drugim ljudima. Žene koje vole ljude slavne među drugim ljudima, sasvim su različne od onih žena koje vole ljude čuvene kao dopadljive ili zavođačke u krugu drugih žena. Čini mi se čak da je vrlo čudna ova zbrka osećanja u jednom istom spolu.

Žena uopšte ima više moć nežnosti i razneženosti, nego pravog srca i dobrote. Mnogi ljudi ovo ne umeju da razlikuju ni do kraja života. Žena je po prirodi zaljubljena samo u lepotu, ali i tu više glavom nego srcem. Ženina zamisao je uvek veća od ostvarljivog, jer je žena u svemu artist pun mašte. Ovo svedoči da njen duh nije ni stvoren za suđenje i merenje mogućnosti,
nego, naprotiv, da njena mašta sprečava čak i njen urođeni instinkt da slobodno u nešto prodre i da nešto jasno razabere. U ženinom životu zbog njenih duhovnih i fizičkih nenormalnosti, uopšte nije ništa predviđeno, ispitano, ni odmereno, čak ni onda kad nam ona izgleda sva lukava i cela sračunata.

U ženinom se životu sve svrši za petnaest dana njene vruće i lude glave. Da žena nema nešto intuicije, ona nikad ne bi pogodila ni vrata na koja izlazi iz svoje kuće. A žena koja zna šta hoće, po karakteru je obično muškobanja, kao što je žena koja uvek zna bar ono što neće, po karakteru uvek dete.

Kad pišemo o ženama, mi obično mislimo samo na mlade žene. A lepota mladosti je baš u tome što o životu nema ideju nego iluziju, i što je snaga krvi uvek u nadmoći nad stvarnošću. Mladost ničemu ne zna pravu cenu: ni ljubavima, ni bogatstvu, ni geniju, ni radu, ni samim svojim mladim godinama. Mladost ženina je još i toliko obesnija nad mladošću čovekovom, da bi mlada žena sama sebe skrhala i upropastila kada bi išla jedino za svojom sopstvenom glavom. Srećom, nju spasavaju roditelji, škola, strah od lošeg imena, materijalna opasnost.

Znači sve ono što mlad čovek lako i sam obiđe, i pored čega celog života živi, sačuvavši i svoje ime, i svoje imanje, i dovršivši svoje školovanje ili zanat, i postigavši i ime i slavu, uvek bez kriza, a često i bez stranputica. Za mladu ženu, naprotiv, naročito posle njenih dvadeset pet godina, svi su putevi klizavi, sve stepenice odveć nagnute, sve nizbrdice vratolomne, svi ljudi zaverenici, sve druge žene neprijateljice i zmije.

Makar izvesne žene i imale dosta vrlina, nikad ih nijedna nema dovoljno. Ženine su pogreške obično malobrojnije nego čovekove, ali obično veće nego čovekove. Žena napravi najviše pogrešaka baš nastojeći da bude nepogrešna i bezgrešna. Kažu da na Malabaru na Madagaskaru žene ne lažu zato što rade sve što hoće, i što žive kako znaju, ne dajući nikom nikakva računa, niti znajući da uopšte treba za što odgovarati u zagrobnom životu. Međutim, kada žene odista ne bi lagale, pola bi njihovog čara otpalo; jer što je u našem duševnom životu najčudnije ali i najčarobnije, to nije ni ljubav koliko ljubavna intriga.

Kada bi se između čoveka i žene sve svršavalo sa da i sa ne, izvesno ne bi bilo više ljubavi na svetu. U ljubavi se treba boriti kao stari Skiti na bojnom polju: bežeći od neprijatelja. I Napoleon, nesrećni ljubavnik, mislio je da je pobedio u ljubavi onaj koji je prvi pobegao. Odista, bežanje je jedini način da čovek razazna u ljubavi da li je još gospodar svoje pameti i svoje snage, otputovavši kud hoće, i oslobodivši se kad mu je volja.

Ali onog časa kad čovek zaljubljen oseti da su mu đonovi postali teži od olova, on je pobeđen. A to je često i dovoljno da ga žena više ne voli; jer žena ne trpi pobeđenog i okreće glavu od svoje pobede. Žena se ne daje, nego se podaje; i uvek hoće da sama ima utisak, čak i izgled, da je oteta i silovana. Kod žene je intriga ljubavi uvek veća nego ljubav.

Čovek će uvek voleti i obožavati ženu, pošto je to u snazi njegovog instinkta tvoračkog. Čovek je od svoga sna uvek gradio i svoju stvarnost.

Žena je uvek najviša inspiratorka čovekova. I čovek uvek traži da nekog obožava. Atinjani su još za Plutarha obožavali na Akropolisu nekakvu boginju, zaštitnicu Atine, za koju Tertulijan kaže da je bila samo jedno parče bezformnog drveta. Međutim, žena je uopšte lišena osećanja obožavanja; ona voli krvlju a ne pameću. Muhamedova žena je prva poverovala da je Muhamed odista prorok, i prva je prešla i na islam kada su s početka samo Jevreji primali taj nauk novog proroka.

Ali se ovo dogodilo stoga što je Kadidža bila punih petnaest godina starija nego njen mladi muž – pošto je njoj bilo pedeset i pet godina kada je njemu bilo tek četrdeset, i kada je počeo svoje proročke propovedi.

Ljubav je uopšte jedno stradanje romantičara, znači ljudi vrele mašte više nego velikog srca. I žena je retko ona koja voli čoveka najpre srcem. Čak ona može biti zaljubljena svim drugim (maštom ili spolom) i kada nije zaljubljena srcem. One daju radije sve drugo nego vlast nad samom sobom. Zato su žene vrlo retko zaljubljene i kada su najlakomije na čoveka. Žena uvek voli nekog čoveka više nego njegovu ljubav prema njoj, i zato ženine ljubavi tako često naliče po dobru ili po zlu na čoveka koga vole.

Žena uopšte ne bira čoveka prema kakvoj ideji koju tobož ima o ljubavi, a kod mnogih žena često puta čovek i ljubav stoje odvojeno jedno od drugog u njenom životu.

Žene romantične i idejne čine sasvim obratno, pošto idu za svojim fikcijama, ali su one vrlo retke. Sveta Tereza iz Avile je bila vrlo romantična i vrlo zaljubljena, i pisala pesme, i napisala jedan roman, a jednog dana pošla i izvan grada s bratom da bi je uhvatili Arapi i odsekli joj glavu, kao što se to čitalo u romanima onoga doba. Tako su u životu ove svetiteljke, ljubavno i religiozno osećanje bili dva izvora jedne iste reke, i to kroz ceo njen život.

Uostalom, duboka ljubav je jedna mistika kao i vera. I Dante i Petrarka su divinizirali svoje Beatriče i Laure, znači svoje ljubavi. Istina, nijedna ženapisac nije pokušala da slično učini pišući o ljudima koje je volela.

Zanimljivo je da se ljudi razumeju najbolje sa ženama u koje nisu zaljubljeni. O ljubavi sa takvim ženama govorimo uvek ubedljivo i razumno; a i one su same ushićene da najzad čuju reči o takvim krupnim stvarima srca, bez ikakve zadnje pomisli onoga s kim razgovaraju. Žena voli prijateljstvo više nego čovek. Za ženu je jedini odmoran i dobar čovek onaj koji ne
pokušava da je zaluđava i osvaja kad ona ovo ne želi. Nezaljubljen čovek često izgleda bez čara, ali i bez zloće; hladan, ali i human.

Žena i kada je najpametnija, oseća da ima u njoj nešto komičnog za čoveka koji misli. Oseća da ovaj ima za nju nešto sažaljivo i pomalo prezrivo.

Čoveka vređa njena bezmerna fizička slabost; njeno lukavstvo zamenjuje mudrost; njena stalna gluma oduzima čar iznenađenja; a njena se sujeta odveć ističe mesto njene duševnosti. Nesporazum između dva spola je prirodan, i zato večit. Nema žene koja ne pokušava da čoveka obnevidi i zaslepi na jednoj velikoj rpi pitanja. Ona veruje i da je ne bi voleo kad bi uspeo da sve u
njoj dobro pročita. Zbog ovoga je kod žena, i kad su najbolje, intriga ljubavi veća nego ljubav.

Kao i sve drugo što živi izvan čoveka, i u čoveku, ljubav također ima svoje oboljenje. A to je onda ljubomora. Ljubomora je elemenat mržnje u ljubavi, pošto je mržnja uvek proizvod nekog strahovanja. Ne razumevajući ženu, čovek polazi najpre od njenih pogrešaka, pošto se čovek najviše plaši onog što najmanje razume. A pošto ovako ljubomora predstavlja jedno bolesno stanje ljubavi, ljubomora znači ljubav koja je poludela.

Čovek u stanju ljubomore pravi loša dela, muči i ubija druge, znači da uopšte dejstvuje sasvim kao umobolnik. Ljubomoran čovek živi u kući sa duhovima i vampirima, u šumi živi sa aždajama, na vodi i kad je mirna živi u olujama. On se u svojoj ljubomori ni na jednom tlu ne oseća drukčije nego bi se osećao na vulkanu ili zemljotresu. Kad bi ljubomora trajala celog života čovekovog, taj bi život morao trajati vrlo kratko.

Ljubomora, prelazeći u priviđenja, napravi čovečji duh himeričnim, poremećenim, sumnjalom i čovekomrscem. Ljubomoran čovek postaje opakim, i najzad opasnim.

Ako je žena ljubomorna, ona to nije toliko zbog straha da ne izgubi čoveka kojeg voli, pošto veruje da će uvek još nekog voleti, nego je ljubomorna od straha da joj ga ne bude otela neka druga žena. A ovo bi za nju značilo dvostruki gubitak: izgubiti ne samo čoveka kojeg voli nego i svoju sopstvenu cenu kod kakve svoje suparnice.

Ženina je sujeta, međutim, često jača i od njene ljubavi. Iz ovog izlazi da je ženina zavist prema kakvoj drugoj ženi veća i komplikovanija nego i njena ljubav prema čoveku. Čovek koga žena progoni svojom ljubomorom, često i ne sluti da to nije samo zbog njega, nego da je tu posredi, često više nego išta drugo, i suparništvo jedne žene prema drugoj. Puno ženskih ljubavi postoje na ovoj osnovi ili propadaju iz ovih razloga.

Bilo bi prirodno verovati da je čovek koji je ljubomoran prema ženama, sledstveno i zavidljiv prema ljudima, jer bi tako značilo da ljubomora i zavist imaju isti izvor u čovekovoj prirodnoj sebičnosti i gramzivosti. Međutim, naići ćete na ljude ljubomorne prema ženi, a koji, međutim, u odnosima prema ljudima, nemaju ni traga kakve zavisti. Zavide možda još jedino onima koji imaju žene vernije nego što njima izgledaju njihove sopstvene. Prema tome, izgledalo bi da ljubomora i zavist imaju razne izvore.

U svakom slučaju, ljubomora je stvar spolnog nereda, a zavist je stvar moralnog nereda.

Ljubomora postoji i gde nema ljubavi. Neko je ljubomoran i pre nego je postao zaljubljenim, a ostao je ljubomoran čak i posle nego što je bio zaljubljen. Znači da je ljubomora jedna forma naše misli i našeg osećanja.

Svakako, ako je ljubomora slična kakvom ogledalu, ona je slična nekom mutnom staklu, konkavnom ili konveksnom, ali svakako staklu koje uvek pokazuje ili nešto uveličano ili nešto umanjeno, ali uvek nešto obezlično, i nikad u pravoj razmeri. Ljubomorni bi ljudi trebali i sami da razumeju da oni žive u moralnoj poremećenosti, pošto, stvarno, ljubomora znači pre mržnju nego ljubav.

Ljubomoran želi nekom licu u koje je zaljubljen zlo i nesreću, čak i onda kad je inače tome istom licu u stanju da rado žrtvuje sve svoje što ima, čak i svoj život. A život možda pre i brže negoli ma išta drugo. Prema tome, ljubomora je odista jedna forma ludila. I to forma ludila najpre stoga što um ljubomornog lica sve vidi bez proporcija, a zakon proporcija jeste glavni zakon misli.

Ljubomora ne zavisi ni od toga da li je taj ludak čovek inače po svom duhu talentiran ili čak genijalan, pošto ljubomoran čovek vrši svoja zla ne prema meri pameti, nego prema meri ludila.

Bajron je u svojim ljubomorama bacao žene sa stepenica. Treba praštati pogreške nesrećnicima, ali ne i nevaljalcima, jer nikakva religija ni pravosuđe ne predviđaju milost za nepopravljivog. Ako jedna ljubav nije u svojoj osnovi najpre dobrota a zatim i dobročinstvo, onda ona degeneriše u igru fantazije, u fizičke nerede, u bestijalnu sebičnost, pošto čovek koji u stvarima srca ne ide za tim da nekog usreći, mnogo puta ide zatim da, naprotiv, nekog unesreći. Jer srce, ako nije vođeno razumom i dobrotom, može da isto tako slepo mrzi koliko ume i da slepo voli.

Plemenit čovek meri u svojoj ljubavi koliko on voli drugo lice, a ne koliko je voljen sam. Istina, ovakva pojava, izgleda skoro van ljudske prirode, i skoro božanska, a stoga i vrlo retka. Svakako, ljubomoran čovek obično nije plemenit, pošto sve prebrojava i premerava kod drugog lica pre nego kod samog sebe; i uvek veruje da je sve preplatio, i da je u svemu
prevaren. Uostalom, ljubomorna lica ne vrše samoubistva, nego, naprotiv, ubijaju druge, jer je ljubomora u bitnosti jedno osećanje zločinačko.

Ljubomora bi dolikovala više ženi nego čoveku, jer je ljubomora sitničarska, sebična, nevelikodušna, i čak malodušna. Žene su po samoj svojoj prirodi zavidljive, pošto su u stanju i da odboluju ako druga žena ima bolji nakit, toaletu, uspeh u društvu, makar joj i najmanje zavidile na umnijem čoveku nego što su njihovi. Pošto je tako ljubomora proizvod strasti a ne razuma, strast je stoga jedino merilo sviju stvari u ljubomori.

Ako je još posredi i fizička strast žene za jednog čoveka, onda već nije posredi ni ljubomora, nego ludilo, i čak besnilo. Žena u ovakvom slučaju oprašta drugoj ženi i sve blagodeti, i visoke vrline, i retke osobine, čak i bogatstvo, ako nije posredi izvesni čovek. Samo na ovoj tački mrkne njena svest i nastupa duhovno rasulo.

Međutim, čovek je netrpeljiv i prema svemu što ga lično premaša. Ima ljudi koji nisu surevnjivi samo na nečiju nadmoć nad njima samim, nego su surevnjivi i na svaku veličinu drugog čoveka. Čak i na onu veličinu koja bi bila od najveće koristi za opšte dobro, za otadžbinu, za društvo. Zavist čoveka prema čoveku prevazilazi sve druge poroke ljudskog karaktera.

Znao sam čuvenih advokata koji su bili otrovno surevnjivi prema kakvom velikom lekaru ili prema kakvom slavnom oficiru. I znao sam političara koji su zavideli i balerinama ako im se pljeskalo jače i duže nego njima. I znao sam muzičara koji su zavideli atletima.

Ljubomora i zavist, dakle, nisu stoga stvari mišljenja i ocena, nego su podjednako stvari duhovnog poremećaja.

Naročito je čovek prema ženi uvek nepravedan. Ne dozvoljava ni da ona ima mane koje obično imaju svi ljudi, a kamoli da nema vrline ravne najboljim čovekovim vrlinama. Od žene se traži uvek neprikosnovenost i nepogrešivost kakve se inače traže samo od kraljeva. I mudri Hanri IV, kako piše Sili u svojim Uspomenama, želeo je u jednoj jedinoj ženi naći svih sedam vrlina koje je sam smatrao najvećim: lepotu, mudrost, blagost, duhovitost, plodnost, bogatstvo i plemićko poreklo.

Ljubomoran čovek nikad nema sreće u ljubavi; a najčešće se smatra nesrećnim i kad ima najviše uspeha. Grčki mudraci su očevidno smatrali ljubomoru protivnu svakoj mudrosti, a dokaz je što grčka tragedija nemaljubomornih lica kao šekspirska drama. Nekoliko velikih ljubavnika atinskih, koje spominje Plutarh, ne pokazuju nigde ni znaka kakve ljubomore prema ženama koje su voleli, makar što je stara atinska porodica imala svoj ginekijon možda ne puno različan od istočnjačkog harema.

Ali je u Grčkoj cenjena uglađenost koliko i sama sadržina; i sve što nije bilo otmenim, nije smatrano ni plemenitim.

Grčki učenik, stojik, rimski car Marko Aurelije, čija je žena Faustina bila razvratnija i od Julije i od Mesaline, nagrađivao je njene ljubavnike kao i ostale građane i svoje prijatelje; a samoj Faustini je podigao hram, i unajmio sveštenike da joj pale tamjan i prinose žrtve. Filozofija antička je ukroćavala ljubomore, i naročito isticala velikodušnost i dobrotu kao plemenite odlike, jedine dostojne čoveka.

Ako se nije puno govorilo o ljubomori, mnogo se u antičko doba pisalo o ljubavi. Tako se zna da su ljubavnici Marko Antonije i Kleopatra postavili njihove dve statue na sam Akropolis. A lepa Bahis iz Samosa odbijala je persijske satrape da bi volela grčke pesnike. Za učenu Hipatiju se reklo da je trostruko svetiteljka, što bi se danas kazalo da je nosila tri oreola: bila je slavna svojom naukom, zatim svojom lepotom, i najzad svojom vrlinom.

U velikom broju slučajeva ljubomore su razumljive, i sumnje su opravdane. Lepu je ženu teško sačuvati kao što se ružne žene teško otresti. Čak je izvesno da čovek koga njegova žena vara, a on to neverstvo ne oseća, i ne sluti, nije sam potpuno zdrav, pošto mu nedostaje moralno čulo, koje je kod poštenog čoveka osetljivo koliko ujedno i svih pet fizičkih čula našeg tela. Čovek odista moralno zdrav mora biti odista i moralno osetljiv. Ljudi koji su varani, bilo od žena bilo od ljudi, to su ličnosti moralno atrofirane.

Postoje ličnosti, dakle, moralno glupe, i onda kad su u svemu drugom duhovno potpune. Ovo nedostajanje moralnog čula, moralne osetljivosti, moralnog instinkta, kod izvesnih ljudi, i vrlo čestih, ide i dalje od samog ženinog slučaja. Takav čovek je obično glup i tup također i za sva viša pitanja časti i čistote. Amoralna ličnost je slepa i gluva kao pećinska riba.

U jednom poremećenom odnosu između čoveka i žene, obično oboje nemaju iste poroke, ili bar ne u jedno isto vreme. A ovo ni onda kad su oboje po prirodi podjednako poročni i lažni. Tako, na primer, ako je on po navikama ljubavnik sviju žena, ona obično ne ide za tim istim porokom nego za kakvim drugim; ona je tad možda kartaš. A ako je on kartaš, ona je svađalica, ili raspikuća, ili tuđa ljubavnica. I tako dalje. Istina, najobičniji je slučaj da se žena sveti nevernom čoveku time što i sama postane nevernom.

Svakako je najređi slučaj da u jednom domu prebiva jedno od njih čisto, a drugo nečisto. Svet se međusobno i inače mnogo više zaražuje duhovno nego fizički.

Međutim, žena dobro zna da ni najbolji ljubavnik nije nikad za nju vezan onoliko koliko je za nju vezan njen sopstveni muž, čak i kad je rđav. Ljubavnikove svirepe ljubomore i podle sumnje i otrovne reči su obično uvredljivije nego i muževljeve; jer, pre svega, ljubavnik uvek procenjuje ljubavnicu kao okušanu izdajnicu; ni ta žena nema načina da pred ljubavnikom protestvuje u ime svoje vrline, kao što to može da protestvuje pred svojim mužem.

Zatim, postoji, začudo, izvesna solidarnost, čisto muška, između prevarenog čoveka i onog koji ga je prevario. Retko se događa da baš sam ljubavnik ne izvrši najgoru osvetu za ono što je njegova ljubavnica učinila svome mužu.

Zapamtite da uopšte nema na svetu dva lica koja jedno drugo do kraja razumeju. Makar svi sazdani po obličju Božjem, svak je sazdan ipak na svoj način. Svako od nas ima ne samo drukčije lice i stas, nego i drukčiji pokret, drukčiji glas, ali i drukčiju dušu. Zato se ljudi nikad ne razumeju. Ljudi veruju da su se međusobno dobro razumeli samo ako su se međusobno
sporazumeli. Znači, ako su saglasni samo na pojedinim i sporednim pitanjima, koja nemaju često nikakve veze sa njihovom ljudskom bitnošću.

Dokaz što na hiljadu slučajeva nema ni dva ili tri slučaja gde ljudi jedno drugom veruju do kraja, i bez rezerve, i gde često najmanja sumnja ne potrese iz temelja ceo odnos među njima. Niko se, naprotiv, ne razume do kraja, i svet živi bez stvarne veze jedno s drugim. Ovo je jedno žalosno osvedočenje svakog od nas koji smo dugo živeli i puno videli. Stoga bi izgledalo da je samo lakoumnost prema ljudima, i takozvana slepa ljubav prema ženama, jedini uslov da se na zemlji živi bez užasa.

O ljubavi prema ženama danomice se piše i govori već vekovima; a međutim, obrnite se oko sebe da vidite sa koliko se malo ljubavi živi na svetu. Nisu samo kraljevi oni koji se često ne žene iz obzira prema svom srcu, nego prema nekim interesima koji sa srcem nemaju ničeg zajedničkog.

Ovakvi obziri prema svemu drugom osim prema ljubavi postoje u brakovima kad se tiče bar sedamdeset odsto i običnog sveta. Čovek i žena su češće u braku ortaci nego ljubavnici. Kada bi se čak čovek i žena uzimali samo iz ljubavi, njihovi bi brakovi najčešće bili fantastični; a kada bi se i u braku ljubav između njih dvoje održavala više srcem nego običnom navikom, rezignacijom i koristoljubljem, onda bi najviši broj brakova postao himeričnim, bez veze sa stvarnošću života, i najzad očajnim.

Kada bi doboš udario pred prozorima žena, objavljujući da će svaka od njih lično imati za života osiguranu rentu i lepo prebivalište na nekom lepom ostrvu, ili u nekom velikom gradu, pitamo se koliko bi njih ostalo dalje vezanih ljubavlju za svog čoveka, da ga istog časa ne napuste. Ljubavi su najkraćeg veka baš u samom braku. Ne zaboravite zatim da ima na svetu puno ljudi i žena koji nikad nisu o ljubavi ni razmišljali, koliko ni o muzici ili o arhitekturi, ali koji su ipak zato zajedno celog života, ruku pod ruku, često čak i bez ikakvih osobitih kriza, a mnogo puta verujući i u svoju sreću.

Ljubavnici smatraju da ništa ne karakteriše jednu ljubav koliko njen početak, ili još više njen svršetak, ako do njega dođe. Počeci ljubavi su uvek nerešljivi i konfuzni, začeti pod impulsijom spola i mašte, ali su svršeci skoro uvek promišljeni i pripremani. Zato, ako je kraj jedne ljubavi bio bolan i uzvišen, onda su posredi čovek i žena velikih moralnih osobina. Ako li neka ljubav, naprotiv, završi hladnom rečju, i još hladnijim davanjem ruke, ovo znači da je posredi ljubav koja je uvek bila bez sadržine i bez čovečnosti.

Prave ljubavi zalaze kao sunca posle kakvog prazničkog i trijumfalnog dana, zahvatajući celo nebo, i obasjavajući celu zemlju; kao da se ta ljubav tek rađa, a ne da zamire. Brutalni rastanak nije najgori, nego je najgori rastanak nežan i pun promišljenih obzira, jer su to rastanci dvaju ljubavnih račundžija koji neće jedan drugom da poklone ni časak svog sopstvenog nespokojstva. I tako gorku suzu zameni slatka reč. Ovde se nameću čudni primeri naročito među ljubavima izvesnih velikih ljudi prema ženama.

Pesnici, i najveći, koji su pisali o ženama za kojima su ludovali, ostavili su nam poneke svoje prepiske sa tim ženama, prepiske uglavnom dosadne, bespredmetne, nezanimljive, bez stila, bez ubedljivosti. Oni su najčešće u tim svojim pismima nelogični i nerazgovetni. A nerazgovetni zato što se ljubav ne kazuje nego dokazuje, i što je ljubav iznad reči, i nema potrebu od reči.

Koliko se dvoje većma vole, utoliko manje umeju da govore o svojoj ljubavi.

A pesnici su u svojim izražavanjima bili brbljivi i bespredmetni. Gete, Igo, Bajron, i toliki drugi, ostavili su nam samo takva dosadna ljubavna pisma.

Napoleon je pisao Jozefini kaplarskim sentimentalnim jezikom. Ruski car Nikola I je naredio da se posle Puškinove smrti sagori veći deo pesnikove prepiske, kako ne bi ostalo ništa što bi ovog velikog pesnika umanjilo pred potomstvom, nego samo ono što bi ga uzdizalo.

Međutim, žene su, naprotiv, obično veliki majstori u pisanju pisama svojim ljubavnicima. Gospođica de Lespinas ima nekoliko velikih suparnica koje su i same ostavile svoje slavne prepiske na ljubavnom jeziku.

Ima žena koje nisu ničije, i žena koje su svačije, i najzad ima žena koje su po prirodi samo žene jednog jedinog čoveka. Ali ima i žena koje su pre svega majke svoje dece. Zamislite, dakle, koliko ima malo ljudi koji u svojim ljubomorama i ograničenom poznavanju ženskih karaktera umeju razaznati ove različite kategorije ženskih priroda!

Pogodite između ovih koja je vaša, a koja vašeg neprijatelja, a koja je sposobna i da bude, u izvesnim slučajevima, i svačijom ženom! Utoliko, dakle, strašnija izgleda ljubomora čovekova ako ona ne pogodi prestupnicu, nego prijateljicu ili nego majku!

Jovan Dučić, JUTRA SA LEUTARA

Jovan Dučić – PESME, CITATI, KNJIGE, BIOGRAFIJA, ZANIMLJIVOSTI

Foto kolaži: Bistrooki – www.balasevic.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)

Exit mobile version