Kategorije
Citati

Lav Nikolajevič Tolstoj – CITATI

Lav Nikolajevič Tolstoj – CITATI

Najlepši citata L. N. Tolstoja:

Nama je dato jedno, ali zato neotuđivo blago ljubavi. Samo voli, i sve je radost: i nebo, i drveće, i ljudi, pa i ti sam. A mi tražimo sreću u svemu, samo ne u ljubavi. I to traženje sreće u bogatstvu, vlasti, slavi, izuzetnoj ljubavi, sve to ne samo što ne pruža sreću, nego je sigurno oduzima. (L. N. Tolstoj, 21. juna 1909. godine)


Kada 1901. godine nije dobio (tada prvi put dodeljenu) Nobelovu nagradu za književnost  Lav Nikolajevič Tolstoj je rekao: „Primo, to me lišilo velikih neprilika, neprilika da raspolažem tim novcem koji, kao i svaki novac, po mom uverenju, može samo dovesti do zla. Secundo, to je bio povod da mi se iskaže čast i da osetim užitak primajući izraze simpatija od toliko ljudi koje visoko cenim iako ih ne poznajem.“


Tolstoj o Dostojevskom


Ljudi su poput reka: voda je ista kod svih i ista svugde, ali svaka reka ponekad biva uska, zatim brza, ponekad široka, tiha, bistra, ponekad hladna, pa mutna, a zatim topla. Kao i ljudi. Svaka osoba nosi u sebi početke svih svojstava ljudi i ponekad ispoljava jedno, ponekad drugo, a ponekad često uopšte ne liči na sebe, ostajući sve jedno i isto. Za neke ljude ove promene su posebno dramatične. (L. N. Tolstoj, Vasksenje, 1899)


Snaga svake vlade počiva na neznanju ljudi i to znaju i zato će se uvek boriti protiv prosvećivanja. Vreme je da to shvatimo. (L. N. Tolstoj, Ana Karenjina, 1875-77)


Najpouzdanije obeležje istine je jasnost. Laž je uvek složena i mnogorečiva.


Da biste časno živeli,mora se suziti, zbuniti, boriti se, praviti greške, počinjati i odustajati, i počinjati ponovo i bacati se ponovo, i večno se boriti i gubiti. A smirenost je – duševna podlost. (L. N. Tolstoj, Pisma)


Sve srećne porodice su nalik jedna drugoj; svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način. (L. N. Tolstoj, Ana Karenjina, 1875-77)


I ako si nesrećan, a ja znam da si nesrećan, pomisli da to što ti se ovde predlaže nisam izmislio ja, nego je plod duhovnih napora svih najvećih, najblistavijih umova i srca ljudskih, i da je samo u tome jedino sredstvo da se izbaviš od svoje nesreće i zadobiješ najveće blago dostupno čoveku u ovom životu. Eto to sam hteo, pre nego što umrem, da kažem svojoj braći. (L. N. Tolstoj, Zakon nasilja i zakon ljubavi, 1908)


Bilo je pola deset kada su se u magli mraza od dvadeset stepeni debeli, bradati Černiševljev kočijaš u plavoj kadifnoj kapi sa oštrim ivicama, sedeći na kočijaševom mestu malih saonica, istih onakvih na kojim se vozio Nikolaj Pavlovič, zaustavio na ulasku Zimskog dvora i prijateljski klimnuo glavom svom prijatelju, kočijašu kneza Dolgorukog, koji je, pošto je već davno dovezao svog gospodina, stajao na ulasku u dvor i, podmetnuvši dizgine pod svoj debeli kaftan, trljao ozeble ruke. (L. N. Tolstoj, Hadži-Murat, 1912)


– Kuda sad zapovedate ? – upita kočijaš .

„Kuda?“ – upita se Pjer. „Pa kud mogu sad da idem? U klub, ili u goste?“

– Kući – naredi kočijašu. Mada je bilo oko deset stepeni mraza, raskopča bundu od medveda na svojim širokim prsima koja su radosno disala.

Bio je mraz i vedro. Nad prljavim, polumračnim ulicama, nad crvenim krovovima bilo je tamno, zvezdano nebo. Samo gledajući na nebo Pjer nije opažao uvredljivu niskost svega što je zemaljsko prema onoj visini na kojoj se nalazila njegova duša. Kada je izašao na Arbatski trg, pred njegovim očima se otvorilo ogromno prostranstvo zvezdanog, tamnog neba. Gotovo nasred tog neba, iznad Prečistenskog bulevara, stajala je velika sjajna kometa 1812. godine, okružena i zasuta sa svih strana zvezdama…

Ali ta svetla zvezda sa svojim dugim zračnim repom nije budila u Pjeru nikakva strahovanja. Naprotiv, Pjer je radosno, očima vlažnim od suza gledao u tu zvezdu, koja je neizrecivom brzinom preletela neizmerne prostore po liniji parabole i „zalepila“ se tu za jedno mesto , svetleći među nebrojenim drugim zvezdama.
Pjeru se učinilo da ta zvezda potpuno odgovara onome što se zbivalo u njegovoj razneženoj i procvetaloj duši.
(L. N. Tolstoj, Rat i mir, 1865-1869)


Glavni uzrok porodičnih nesreća je u tome što su ljudi vaspitani u misli da brak pruža sreću. Braku privlači polni nagon koji poprima vid obećanja, nade na sreću, što podržavaju i javno mnenje i literatura, ali brak ne samo da nije sreća, već je uvek patnja kojom se čovek iskupljuje za zadovoljenje polne želje, patnja u vidu nesreće, ropstva, zasićenosti, odvratnosti, svakojakih duhovnoh i fizičkih poroka supružnika koje treba podnositi: zloba, glupost, laganje, sujeta, pijanstvo, lenjost, tvrdičluk, koristoljublje, razvrat – svi poroci koje je naročito teško podnositi ne u sebi već u drugom, a patiti od njih kao od svojih; i isto takvi fizički poroci: ružnoća, nečistoća, zadah, rane, ludilo…, koje je još teže podnositi u drugom.
(L. N. Tolstoj, Dnevnik, 13. oktobar 1899, Jasna Poljana)


Otkinuo sam cvet i bacio. Toliko ih je mnogo da mi nije žao. Mi ne cenimo onu jedinstvenu lepotu živih bića i uništavamo ih, bez žaljenja, ne samo biljke, već i životinje, ljude. Njih je toliko mnogo. Kultura – civilizacija i nije ništa drugo do uništenje tih lepota i njihovo zamenjivanje. A čime? Kafanom , pozorištem… (L. N. Tolstoj, Dnevnik, 28. septembra 1899., Jasna Poljana)


Lav Nikolajevič Tolstoj – CITATI, BIOGRAFIJA, DELA, PRIPOVETKE, ZANIMLJIVOSTI

Foto kolaži: Bistrooki – www.balasevic.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)

Exit mobile version