Kategorije
Poezija Tekst pesme

Sergej Jesenjin – Ispovest huligana / Ispovest mangupa (dva prevoda pesme)

Sergej Jesenjin – ISPOVEST HULIGANA / ISPOVEST MANGUPA (dva prevoda pesme)

ISPOVEST HULIGANA

Ne ume svako pesme plesti,
Ne može svako da pada s grana
Pred tuđe noge, ko jabuka rana.

Ovo je najveća ispovest,
Ispovest jednog huligana.

Ja namerno idem razbarušen,
S glavom na plećima, ko lampom u tmini.
Ogolela jesen vaših duša
Volim da obasjavam u pomrčini.
Volim psovku, kad ko kamen zvizne,
Pogodi me, ko grad kad umlati,
Tad rukama samo jače stisnem
Mojih vlasi klobuk sto se klati.

Tako mi je lepo tada zamišljati
Jezerce u cesti, šum jasike lesne,
Da tamo negde žive otac i mati,
Koji bi pljunuli na sve moje pesme,
Kojima sam mio, ko polje i voda,
Ko proletnja kiša na mladoj zeleni.
Oni bi vilama došli da vas probodu
Za svaku grdnju upućenu meni.

Siroti, siroti seljaci!
Sigurno ste i vi poružnjeli,
Još vas plaše bog i rog đavolji.
O, kad biste samo znali,
Da je sin vaš u Rusiji
Pesnik ponajbolji!

Zar niste za život njegov okapali,
Kad je bos tapkao po jesenjoj rosi?
A sad s cilindrom šeta taj mali
I lakovane cipele nosi.

Ali u njemu tinjaju varnice
Seoskog šaljivčine.
Svakoj kravi na firmi mesarnice
Pokloni se iz daljine.
I kad sretne kočijaša na ulici,
Zapahnut znanim s rodnih polja vonjem,
Spreman je da nosi rep za svakim konjem,
Ko slep na vencanici.

Volim domovinu.
Mnogo volim domovinu!
I ako su njene vrbe tuga sinja.
Reski kreket žaba u nocnoj tišini.
Spomenom detinjstva bolno sam raznežen,
Aprilskih večeri snevam vlagu onu.
Vidim, naš klen tamo, zguren i naježen,
Greje se na vatri neba u sutonu.
Koliko sam jaja tu iz vranjih gnezda,
Znao da ukradem sa njegovih grana!
Je li onaj isti, sa krošnjom do zvezda?
Da li odoleva kora naborana?

A ti, moj varni,
Pegavi psu mili?!
Otupela njuha, sad si star i slep,
Zalud trazis vrata i žalosno cviliš,
Dok dvorištem lunjaš obesivši rep.
Bile su mi mile ludorije tvoje,
Kad bismo od majke zdipili okrajku
I grickali slatko na smenu udvoje,
Podelivsi bratski negde u prikrajku.

Ja sam onaj isti.
Srcem, istog kova.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Prostirući zlatnu rogozu stihova,
Hteo bih nesto nežno da vam kažem.

Laku noć svima!
Svima lake noći!
Sutona zvonka kosa u travi se utiša.
Dans mi se tako silno hoće
S prozora mesec da prepišam.

Svetlost plava, tako plava, bleda!
U toj plaveti mreti je sitnica.
Pa šta, neka ko cinik izgledam,
Zakačivši fenjer na zadnjicu!
Stari, dobri, Pegaze bezrepi,
Šta ce meni tvoj umorni kas!
Došao sam, ko meštar svirepi,
Da pacove slavim, dignem glas.
Moja glava, kao avgust štedro,
Lije vina kosu razuzdanu.

Hteo bih da budem žuto jedro
Na putu u zemlju obećanu.

ISPOVEST MANGUPA

Pevati — svi ne mogu,
Ne može svak ko jabuka
Da pada kraj tuđih nogu.

Ovo je najveća ispovest mangupa
Kojom se ispovedit mogu.

Ja namerno idem čupav i zanesen,
S glavom ko gasna lampa, ko plam.
Vaše duše — tu golu jesen,
Volim u tami da obasjam.
Ja volim kada psovanja kamenje
Ko grad bura hučnih na mene navali,
Čvršće tada pritisnem pramenje
Moje kose, drhtav mehur mali.

Slatko tad mi kad spomen zahvati
Obraslo jezero i mukli šum jova,
Što negde žive moj otac i mati,
Kojima nije stalo do mojih stihova,
Kojima sam drag ko njiva u polju,
Ko kiša kad kropi izdanke zelene.
Došli bi oni da vas vilom zakolju
Kad god grdite i vičete na mene.

O, siroti, siroti seljaci!
Postali ste, možda, odvratniji,
Bog i blatna nedra još vas plaše.
O, kad bi bar vi shvatili
Da je pesnik u Rusiji
Ponajbolji — dete vaše!
Ne drhtaste l’ za njim tada,
Kad u burama jesenjim beše bosa noga svaka?
S cilindrom on ide sada
I s štivletama od laka.

Al’ u njemu žive klice
Seoskoga šaljivdžije.
Svaku kravu, na firmama mesarnice,
Čim opazi — pozdravi je.
I, sretnuvši kočijaša na trgu u dugoj kosi,
Osetiv duh rodnih polja — on i tada bi
Bio gotov svakom konju rep da nosi,
Ko venčani šlep na svadbi.

Ja volim zavičaj.
Mnogo, iz sve snage!.
Mada je žalostan ko vrbino granje.
Prljave su svinjske njuške meni drage
I u miru noćnom žaba kreketanje.
Nežno pamtim čim se detinjstva ja setim,
Aprilskih večeri sanjam vlagu gaja
Ko skrstio noge pred sutonom svetim
Naš dub, i greje se kraj večernjeg sjaja.
Veruć se uz granje, krao jaja vranja!
Da l’ je i sad isti, i vrh mu zeleni?
Da li mu je ista kora nekadanja?

A ti, moj dragi,
Verni psu šareni?!
Od starosti posta i piskav i slep.
zaboraviv čulom gde je prag rođeni,
Ti dvorištem lutaš, vukuć spušten rep.
O, kako je drago ludovanje kratko
Kad zdipiv od majke kraj hleba crn što je,
Grizemo ga zajedno u isti mah, slatko,
I ne gadimo se nimalo nas dvoje.

J asam još isti,
Dušom još sam isti.
Cveta oko, ko sred raži cvet, u sreći.
Prostirući stiha snop rogoza čistih
Hteo bih vam i nežnost izreći.

Laku noć svima!
Svima pozdrav vreo!
zadnjeg sjaja kosa skosi travu punu.
Ja bih danas neobično hteo
Sa prozora da premokrim lunu.

O, plavi sjaju, sjaju tako plavi!
Ni umret pod tobom neće teško biti.
Šta je s tim, što cinik ja izgledam pravi,
Zakačivši za tur i fenjer skroviti.
Dobri, stari, Pegaze umorni
Zar i ja tvoj kas da odolevam?
Ja sam došo, ko majstor surovi,
Pacove da slavim i opevam.
Kao avgust, glava mi detinja
Lije vino bujnih kosa ovih.

Ja bih znao da budem buktinja
U toj zemlji, ka kojoj se plovi.

(1920)

Prevod: M. M. Pešić

Iz knjige: Sergej Jesenjin – PESME , Izdavač: Prosveta, Beograd, 1968.

Sergej Jesenjin PESME, BIOGRAFIJA, CITATI, ZANIMLJIVOSTI

Foto kolaž: Bistrooki
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)

Exit mobile version