Kategorije
Citati Knjige Proza Video

Meša Selimović – TVRĐAVA (Odlomci, Citati)

Meša Selimović – TVRĐAVA / Citati, Odlomci iz knjige, Video

Nakon romana DERVIŠ I SMRT (1966), koji je izazvao književnu senzaciju, Meša Selimović je 1970. godine objavio Tvrđavu, novi roman sličnog roda i oblika, sa srodnim crtama u sadržaju.

Pisac to i sam naglašava u Napomeni Tvrđave: „Tvrđava je pandan Dervišu i smrti. Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija.“

TVRĐAVA / Izabrani citati (odlomci):

1. DNJESTARSKE MOČVARE

Ne mogu da pričam šta je bilo u Hočinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Reći cu samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.


A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. . . Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.


Pa i da su održali taj nesrećni Hočin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živeli? Ne bi, nimalo.


Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukciji.

Pametni Mula Ibrahim kaže da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko.

Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji. Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrću drugova u hočinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo, kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjećanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade učenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potražio na zemlji.


Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

. . . tajna se duže pamti nego jasna istina.

2. TUGA I SMIJEH

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.


Rekla je samo: — Bože, kako su ljudi nesrećni. A ja se toga nisam sjetio, iako mi se čini da sam upravo o tome mislio. Misao nije naročito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su počeli da misle. I nije me toliko iznenadila misao, iako je nisam očekivao, već uvjerenost s kojom je izrečena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivši se preda mnom, otkrivši se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srećan što sam makar na nešto u drugom čovjeku naišao prvi put, i samo radi mene.


– Čovjek se navikne na svaki smrad.
Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno, s lijepim smiješkom i bez pozivanja na božije ime, jer smo bili sami:
– Ja uvijek kažem: neka nije gore.


A birajući izmedu čistoga vazduha sa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan čovjek neće mnogo razmišljati. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možeš staviti, dva dobra teško možeš sastaviti. Neka nije gore.
— Amin.


Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.


— Zašto ne loviš ribu? Izgeda velika ludost, što i jest, ali postane najveća strast. I brani čovjeka od drugih ludosti. Svijet se može rušiti, a ti ćeš, nepomičan, buljiti u vodu. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronade pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. Kažem ti: lovi ribu, Ahmete Šabo!


Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.


Najmanje se govori kad te se najviše tiče.


Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.


3. SREĆA, IPAK

Ništa im ne zameram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene.


Sve više sam s njom, i kad sam sâm. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od žubora vode.


Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.

— Ti bi otišla?

— Otišla bih.

— Zato što me ne voliš?

— Zato što te volim.

Nije mi sasvim jasna ta ženska logika, ali sam znao da govori istinu. I bilo mi je drago što to kaže, mada je zvučalo suviše ozbiljno i neopozivo. U tom trenutku ništa drugo nisam ni želio.


Ako bismo otpatili svačiju nesreću, šta bi bilo od nas?


Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće. . . A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas.

Zar je onda čuda što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.


— Ne treba sve gledati crno, Šehaga.

— I ja tako kažem, Mula Ibrahime, lažem i sebi i drugima. Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, Mula Ibrahime, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.

To su bile najcrnje riječi koje sam ikad čuo, i padale su na dušu teško, kao zagrobne pjesme. Možda zato što je govorio bez žestine, mirno i uvjereno, hrabro a opet nemoćno. Sigurno nije istina sve ovo što govori, ali je najveća istina njegova tuga. Nisam mogao da ga ne upitam, na veliko zaprepaštenje Mula Ibrahimovo:

— Zar smo svi zli, Šehaga?

— Svi. Neko manje, neko više. Ali svi.

— Seljaci iz Župce, čuo si za njih, nisu zli. Vojnici sa Hočina nisu zli. Mi smo nesrećni, Šehaga, bez svoje krivice.


— Svako se rađa sa svojom srećom.

— Tako govore svi lakomisleni.


Nema u tebi lukavstva.

— Zar lukavstvo može zamijeniti znanje?

— Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?

— Lukavstvo je nepošteno.

— Nije uvijek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Kao kaput zimi. Neko to zove i mudrošcu.

— Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro?

— Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medu ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta ucini.

— Ove slike u našem izlogu nisu izdvajanje.

— Drugi moj savjet covjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.


Vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.


Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.

4. NEPRIJATELJSKA ZEMLJA

Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovjek sam sebi.


Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti zna je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubi svoj mir.


Badava, s takvim strahom ne vrijedi živjeti, i ne bih ni živio, kad bi me jednom savladao. Jer, drugo je uplašiti se kad ima razloga, u nesreći, ili ratu, to mora svako, a drugo je plašiti se uvijek, od svega. Snažni Mehmed Pecitava, govorio je, nekad, u hočinskim močvarama: — Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti? Kad cu živjeti, Mula Ibrahime, ako se budem uvijek bojao?


Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno. . .


Život ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.


E pa, u redu, pomislio sam vedro, večeras sam presudio sebi: nikad neću presuđivati nikome. I hvala bogu. A ono što sam rekao, istina je. Doduše, istina gledana odozdo, ali kako bih drukčije mogao da gledam? Oni odozgo, vide je drukčije.

I tako, vrag je odnio, svako ima svoju istinu, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi.


Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?

Ja sam pesnica koja je udarila u zid.

Ja sam udarac koji boli onoga koji udara.

Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista, koju kokoš kljucne, kad izade iz svojih podzemnih hodnika.

Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.


San je ono što se želi, a život je buđenje.


— Sve ce proći, gospodine — govorio je tihi Ibrahim Paro. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?


5. PRAZAN PROSTOR

Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena.

Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje.


Čuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Čarobnjacki me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primjećujuci pukotine.


Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam želeo da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Biću njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podržaću njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Biću tobože snažni hrast nad njenom krhkom stabljikom. Izgleda da zaista sanjamo život.


— Oprosti.

Bila je to najljepsa riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. A za mene je to bio prvi korak u buducnost, nepoznatu i dotad nezamišljanu.


Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.


6. ČUDNO LJETO

Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.


Je li to mudrost da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više. Rekao sam:

— Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.

— Šta kažeš?

— Smišljam pjesmu.

— Kako se smišlja pjesma? Mogu li da čujem?

Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Sve drugo je laž. Ili smrt. Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu ljudi.

— Je li to o meni?

— O svakome.

— Bože moj, što je to čudno! I ja znam da ljudi nisu savršeni, ali kad tako kažem, kao da ništa nisam rekao. A u pjesmi je to nekako tužno. I lijepo. »Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu ljudi. A kod živih je malo više zla ili malo više dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo češće.


— Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?

— Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.

— Onda, da ćutimo!

— Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi čuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.


Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom.

Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.

Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost.

Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo.

Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti.

Tvoja je, kao voda u koju padneš.

Pa plivaš, ili potoneš.


7. MRTVI SIN

Nikad te više neću ostaviti samu, sve što se desi, desiće nam se zajedno.


Čovjek može povjerovati u što god hoće.


Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.


8. JUNAK KOJI SE BOJI USAMLJENOSTI

Jednom, dok još nisam bio otkrio šarenu nirvanu u njemu, dogodilo se da sam mu izgovorio jednu svoju pjesmu, zbog nečeg siguran da će je razumjeti. Odlučio sam se iznenada, kad mi je izgledao izuzetno blag, spreman da bude blizak, kako mi se činilo. Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata:

U življenju, u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi,
bivšeg mene,
u trpljenju, u življenju.

Izgubih se u traženju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u traženju.

U lutanju, u snovima
noć me rubi,
dan me vraća.
Dan se gubi,
život kraća,
u snovima, u lutanju.
U nadanju, u čekanju
život snijem,
a snom živim.

Srce krijem,
srce krivim.
Što ne živim,
što još snijem,
u čekanju, u nadanju.

Pažljivo je saslušao stihove do kraja, učinilo mi se da je iznenađen, čak kao da mu je zbog nečeg neprijatno, protumačio sam to kao nezadovoljstvo pjesmom i meni se učinila veoma loša. A onda se na njegovom blijedom, mršavom licu pojavio osmijeh:

− A! Pjesnik, dakle! Zalutali i obijesni.

− Zašto »zalutali i obijesni«? Zar tako misliš o pjesnicima?

− Ne mislim ja, nego Kuran.

− Ne sjećam se.

− Podsjetit ću te. Kako bog kaže o Muhamedu? »Mi Poslanika nismo pjesništvu učili. Njemu pjesništvo ne dolikuje.« A sjećaš li se poglavlja »Suara«, o pjesnicima: »Pjesnike slijede zalutali i obijesni.« »Zar ne vidiš da pjesnici lutaju dolinama i govore ludosti, a »Cilj im je da se rugaju i da razvraćaju. Stići će ih kazna koja će ih uništiti i uniziti.« Otkad lutaš dolinama i govoriš ludosti?

− Otkako sam se vratio iz rata.

− Pa da, »sjena slijedi bivšeg mene«, sjena rata, naravno. E pa, prijatelju, mogu ti reći da od tog vremena nisi uzeo Kuran u ruke. Jer bi vidio da je grijeh to što činiš.

Nasmijao sam se:

− Primam taj grijeh na dušu. Pa dobro, kad si me već osudio, možeš li mi objasniti zašto je tako? Kome smeta pjesnikova riječ?

− Nisam te ja osudio. Kuran kaže: »U obrani vjere nastupajte u safovima! Alah voli one koji se bore u zbijenim redovima, čvrstim kao zid.« A tebe Alah ne voli jer ti nastupaš sam, razbijaš saf, podrivaš čvrsti zid. I ne samo da ne braniš vjeru, ti si protiv nje.

− Još i to!

− »Vjera je zakon koji uređuje cijeli život. Poezija je izvan tog zakona, ona ga ne priznaje, traži slobodu za riječ i misao i odriče savršenstvo svijeta koji je bog uredio. Snom živjeti, u nadanju, u čekanju, znači ne pristajati na ovo što jest. To je pobuna.

− Neka me bog sačuva da mi ti budeš tužilac! Što onda nije pobuna?

− Čitanje molitava.

− Čitaš li ti molitve? Jesi li branilac vjere u redu čvrstom kao zid?

Osmjehnuo se tužno ili blago podsmješljivo. I nije odgovorio. Naišlo je vrijeme njegove šutnje, povukao se u svoje snove. Pogled mu se ugasio, okrenut nekud unutra, u sebe, nečem važnijem i ljepšem nego što su smušeni stihovi i nekakav Ahmet Šabo. Rugao se, očito. Samo, kome? Meni ili sebi? Ili svakome? Govorio je budan, ali i u svome umjetnom snu i van njega, on je daleko od ovog našeg svijeta i od ljudi i ne tiče ga se kako uređuju stvari među sobom. On se odriče svega što nije koloplet njegovih nestvarnih slika, koje nikakav ljudski poredak ne može poremetiti. Gledao sam ga zbunjeno, gotovo sa strahom, kao da je umro. Mene se tiče baš to što se njega nikako ne tiče.


Rekao je, sjećam se i sad svog zaprepaštenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast.

Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć.

Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moci bezgranična.

Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju.

Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć.

I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.


Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.


To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kačamak napravili.


Za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža.


Najteže je objasniti ono što je najjednostavnije.


Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili!


Slutnje ne donose nesreću i zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom.


Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.


Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin.


Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?


Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo. . .


Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog.


Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ.


Kada prodaješ, sve je jevtino, kada kupuješ, sve je skupo.


Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.


Priča o životu: ako se tužimo kako nam je teško, klonućemo; ako kažemo životu: izdržaću, nećes me slomiti, muka postaje lakša.


A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude.

Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.


Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?


Čast hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepeti ni pred kim, ako se može, a još bolje ako se ne mora. Junaštvo traje tren, strah cijelog života, i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. Najbolje se bojati unapred, da se ne bi ubojao unazad.


Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sâm stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago.


U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.


Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život.


Meša Selimović

Pročitajte više:

Meša Selimović – KNJIGE, CITATI, BIOGRAFIJA, ZANIMLJIVOSTI

PROZA – Pojam, autori, knjige, citati… / Plejada veličanstvenih

POEZIJA – Najlepše pesme, poeme, soneti, citati i biografije domaćih i stranih autora

PESME ZA DECU – Otpevane pesme, Recitacije, Tekstovi pesama, Knjige, Video

BAJKE i LEGENDE – Najlepše bajke i legende svih vremena, narodne bajke, bajke najpoznatijih autora…

Kutak za decu – PESME, BAJKE, KNJIGE, CRTANI FILMOVI…

Knjige u pdf formatu ~ Biblioteka elektronskih knjiga

MUZIKA ~ Muzičko zvezdano nebo ~ Tekstovi pesama, biografije, citati, zanimljivosti, koncerti, video…

BISTROOKI – Kutak za bistrooke

Foto kolaži: Bistrooki – www.balasevic.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)

Exit mobile version