Kategorije
Citati Knjige Poezija Video Zanimljivosti

Miroslav Mika Antić – IZDAJSTVO LIRIKE

Miroslav Mika Antić – IZDAJSTVO LIRIKE (Pisma i dopisnice sebi i drugima) / Knjiga, Odlomci, Citati, Zanimljivosti, Video

IZDAJSTVO LIRIKE

Kafana Pod starim krovovima, Gornji grad, Zagreb, sa Ujevićem, Krklecom i Cesarićem, nema datuma, samo potpisi.

Eto u čemu je razlika. Mi se života igramo, a nekima je to navika.

Moskva. hotel „Peking“, 1972.

Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, već neko nama drag i poznat: naš most iz jednog bića u neko sasvim drugo biće.

Neprekidno prolazimo kroz privide. Tek što na sebe naviknemo, već smo stranci. Jesmo li ovo mi, ili tek naše mogućnosti?

Hajde sedi i popij sa mnom bar jedan litar daljine. Prisetimo se malo šta je bilo pre vremena. Grane nam niču iz ušiju. Neka se rascvetaju. Mi smo više od proleća nego proleće. Vodoskok mleka i mermera.

Hej, ja! Povedi me, ne sa sobom, već sa mnom. Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, nego uspomena na nas.

Luvr, pred slikama Edgara Dega, 1969.

Duga: devojčica obukla novu haljinu; smejući se preskakala potoke; u igri se isuviše raskoračila.

Pariz, ulica Žolive, 1.maj 1970.

Vremena puze ponizno kao psi. Ližu mi ruke i po prašini mašu repom. Gadim se vernosti prolaznog.

Omsk, 1974.

Moje su pesme semenje iz kojeg rastu tajge. Šiprazi puni hladovine i čestari prašine. Stavim glavu na pregršt uvele mahovine i zaspim u svojoj pesmi, ali odnekud, iz paparati, nekakva malecka crna i strašno otrovna nežnost uvuče mi se u uho i umrem u toj lepoti. Pa metar dalje oživim. Jer disanje mi je semenje iz kojeg rastu nebesa.

Lečilište Junaković, 1986.

Posadi ptice. Videćeš: nešto će da izraste. Posadi ovaj vetar i vazduh, ili iz svoje mašte neke slonove, konje u trku, ribe. Videćeš: moraće nešto da izraste. Lutam u krug nestrpljiv da sebe konačno sretnem posle toliko susreta. Moram malo da živim i meni samom.

Sombor, sećanje na Petra Konjovića, 1986.

Kome nedostaje čulo poraza, taj ne može biti poražen.

Buhara, Azija, 1971.

Nisam ja svesno sposoban. I moja mudrost nema već naučene puteve. Sve što sam dosad izumeo, izmislio sam baš iz ničega. To je najteži način. A to sa putevima i njihovim dostizanjem, to je najgora prevara. Put koji nije pogrešan, nije uvek i pravi put.

Ljilji i meni na čaršavu, 1973.

Nežnost je zarazna. Ko me dodirne ili udahne usnama, biće romantičan. Nemoj da piješ iz moje čaše. Dobićeš potrebu da voliš ljude, ceo svet, čovečanstvo.

Malahov Kurgan, 1979. Ogromna Rusija

Veliki heroji otišli su u rat sasvim običnim korakom. Mnogi od njih nisu imali priliku čak ni da marširaju.
Na rastanku, poljubili su ženu i decu pred kapijom, popušili cigaretu, malo poćutali, i sa torbom preko ramena i porcijom na opasaču, odgegali se kao na svakodnevni posao – u istoriju.

Mostar, 1974.

Više me uopšte ne čudi što nebo staje u baricu, a zemlja u sebe ne staje. U neki komadić sebe. To me je i naučilo da umem da obuhvatim, ali da pristanem pri tom da i sam budem obuhvaćen. To je ta jedina umetnost čija je unutrašnjost okrenuta ka spolja. Ko nauči da želi, taj će me odmah razumeti.

Čortanovci, Ljilja i ja, 1973.

Jedino čisto čulo to je dodir njene i moje ruke. Sve ostalo uopšte nisu čula.

Ljilji, večeras, na godišnjicu moje operacije od raka, 9.april, 1986.

Poljubac, to je: videti stvari u slojevima. Zagrljaj: na dlanu imati duboke mekote ukusa. Dodir između nas dvoje: porama, a ne ušima, slušati večnost postojanja.

Budim, 29.novembar 1969.

Daleko je uvek očaravajuća blizina. Blizu, to je uvek poražavajuće daleko.

Pred Puškinovim spomenikom, Moskva, 1979.

Večan je samo onaj ko nema pojma šta je kalendar, sat i istorija. Privremeni su izmislili vreme.

Mostar, kraj februara 1985.

Snovima je najteže. Oni uvek moraju biti budni.

Etoal, Pariz, 1961.

Svaka sloboda je rat na početku, a sramota na kraju.

Klermon Feran, 1977.

Ko pre sazrevanja naglo poraste, taj je iznutra večno kržljav.

Beč, Prater, 1975.

Čim igra dobije pravila, pretvara se u zamor. I sa igrom se treba igrati.

Stokholm, 1983.

Ne isticati se stasom, titulama i ceremonijama. Ne isticati se obećanjima. Kad su teška od gromova, nebesa silaze nisko i ne liče na vasionu. Zato se veliki ljudi razlikuju od čoveka i teško ih je uočiti. Neobično je ono što je, u stvari, strašno obično.

Pančevo, Ulica Braće Jovanović, 19. Sedmi razred

Već čujem da sam eho nečega što se tek priprema da sutra bude zvuk.

Vranje, Borina nedelja, 1977.

Povuci ruke do lakata kroz pređu Mlečnog puta. I drži tako dok motam klube ogromne svetlosti, kao zlatni oreol oko svoje spostvene prelepe glave. Drži i reci kako neko može netoplokrvno da razmišlja o tome čime misao čuje i čime ovaj vid izmišlja, njuh sanja, ili ukus peva na vrhu jezika.

Sav ogrezao u šećer i gusto vino južnih zrenja, u svojoj sad već iskraćaloj mladosti, pažljivo baveći se tananom, nežnom igrarijom stvarnog odvajanja prostora od drugih, susednih prostora, ćutim i motrim ispod oka nadolazeća stoleća.

Najveća je brzina ne biti odmah brzoplet, nego pomalo namerno zakasniti. Usuđujem se da govorim sa valjenskom sigurnošću ludaka i prvosveštenika, da ću preuzeti na sebe da tako nekako i artikulišem budućnost.

Jedno je razmišljati o promenama, a drugo i činiti pokretljivost.

Atlanta, 1979.

Svaka čast svetlosnim reklamama. Poštovanje njihovoj sudbonosnoj lakomislenosti od ljubičaste magle neonske duše i staklene sluzokože. Pa nije baš svako umeo u gradonosnim noćima, dok ga razbijaju ledom i komadima crepa, da živi poslednji put i umre poslednji put – namigujući.

Lečilište Junaković, 1986.

Eto, to je moj život. Sve počinjem u nesvesti. Pipam. Pronađem kvaku jednog dana. Ne znam na kom sam spratu čovečanstva. Jesu li vrata? Ili prozor? Svejedno. Zažmurim i zakoračim sa visine.

Kikinda, kod Baće, 1984.

Ne mogu da se pomirim sa ovom vrstom čovečanstva. Još imam čulo nevinosti i radosti. I ne mogu da žurim. Da se grčim i kidam. Da budem privremen. Ja brusim svoje oči u drago kamenje.

Novi Sad, kuća Antića, 1985.

U meni umesto srca kuca pun mesec, svetao, ali sav u kraterima.

Redakcija Nevena, 1979.

Od svega mi je najsumnjivija moja senka. Isuviše me prati.

Kod Irineja Buila, 1983.

Hodajući po svemiru kao po počasnom ćilimu, bar smo prošli kroz ovaj život šetajući bosi. Vidiš da mnoge gazi kosmos obuven u crne cokule, potkovan šuneglama zvezda.

Snek-bar Bate Pežoa, 1985.

Niko da okrpi tvoje neporubljeno nebo južnog avgusta. Gomila neponovljiih meteora, dragocenih a nebrušenih, pada u tvoju čašu. Pojma ti nemaš šta je to nepovratno, moj Antiću.

Brankov grob, Stražilovo, 1979.

Sad vidiš da je i vreme nepomično. Prolazimo kroz njega zajedno, a sve stoji. Sve je okolo mrtvo. Samo mi dalje idemo, jer ulazimo u sebe iz svih mogućih svetova i izlazimo iz sebe u život, u sve pravce. Mi smo najraspevaniji inat svemu. Čak i inatu.

Dečani, 1984.

Kad se iskreno stidim, stidim se samo pred sobom.

Petrovaradinska tvrdjava, 1972. sa orkestrom Janike Balaža i Zvonkom Bogdanom. Noć. Zavejani smo.

Testament? Pa u redu, moramo napisati testament: ako me zadesi zlo i ne umrem na moru, što sam večito želeo, ako ne budem spušten sa palube niz dasku u naježeni mir okeana, nego umrem na kopnu, što je ogromno poniženje, neka mi ne drže govore i na meni se mrtvom vežbaju raštimovanom besedništvu.

Neka me do groba isprate Cigani tamburaši, i niko osim njih. Neka mi sviraju onu. . . znaju to oni koja je.

I kad sam sam, nisam sam, jer imam sebe uz sebe. Zato prezirem one koji to ne shvataju celog svog života, pa kad sa sobom u društvu na kraju vide smrt, oni urlaju od samoće.


Treba biti obazriv ako se šminkaš efemernošću. To se najteže otire. Hrabrost je: umeti početi. Još veća: umeti prestati.

Ne svrstavaj se u one koji sa oka ne skidaju estradne koprene vida. I smeškaju se oblikom, a ne ukusom usana.

Ne uzvisuje se prenisko. Skitaj u sopstvenom ritmu i u sopstvenom smeru kroz naprsle blizine. Stvarnost je kao odeća. Nije važno šta nosiš, nego kako ti stoji. Prekini sa oblačenjem, moda je sezonska umetnost. I budi dovoljno oprezan kad nešto glasno izgovaraš, sanjaru nad sanjarima. Govor je umetnost budnih.

Nikad nemoj da kukaš nad izgubljenim životom. Možda ga nisi ni živeo sasvim, do poslednje ljuske. Jer ne može se izgubiti neka stvar koju nemaš.

Probaj da izgubiš, recimo, more koje ja sanjam. Ili probaj da izgubiš sve one ergele konja koje sam izmislio da bih izdvojio sebi dva najbelja, najbesnija. Izgubi ako možeš vizije kojima crtam svoje dane u vremenu, dok nevidljivo rastem i kidam sa sebe suvišno.

Jedno je: umeti primiti, a drugo: umeti tegliti! Jedno je: umeti imati, a drugo: umeti dodati.

Miroslav Mika Antić

Pročitajte više:

Miroslav Mika Antić – POEZIJA, CITATI, ZANIMLJIVOSTI, PROZA

POEZIJA – Najlepše pesme, poeme, soneti, citati i biografije domaćih i stranih autora

PROZA – Pojam, autori, knjige, citati… / Plejada veličanstvenih

PESME ZA DECU – Otpevane pesme, Recitacije, Tekstovi pesama, Knjige, Video

BAJKE i LEGENDE – Najlepše bajke i legende svih vremena, narodne bajke, bajke najpoznatijih autora…

Kutak za decu – PESME, BAJKE, KNJIGE, CRTANI FILMOVI…

Knjige u pdf formatu ~ Biblioteka elektronskih knjiga

MUZIKA ~ Muzičko zvezdano nebo ~ Tekstovi pesama, biografije, citati, zanimljivosti, koncerti, video…

BISTROOKI – Kutak za bistrooke

Foto kolaži: Bistrooki – www.balasevic.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)

Exit mobile version