• facebook
  • instagram
  • youtube
Đorđe Balašević – Intervju Pobjeda (2002)

Đorđe Balašević – Intervju Pobjeda (2002)

  • Posted on: 23/02/2017
  • By:

12. mart 2002.

Novi fazon starog momka

Đorđe Balašević, jedna od najvećih zvijezda zabavne muzike, prošle nedjelje je nakon dvije godine gostovao u Podgorici gdje je predstavio novi album „Dnevnik starog momka“. Brojna publika ispunila je do posljednjeg mjesta veliku salu Sportskog centra „Morača“ i do kraja otpratila više nego uspješan koncert „panonskog mornara“ koji je pjevao stare i nove hitove. Brojne pošalice i komentari na svakodnevicu izazvale su smijeh skoro sedam hiljada ljudi koji su na kraju žalili jedino što koncert nije duže trajao. Nakon koncerta razgovarali smo sa Balaševićem, koji je, iako vidno umoran, bio raspoložen da da intervju „Pobjedi nedjeljom“.

* Proteklih godina zalagali ste se za političke promjene u zemlji, čak i kada je to bilo veoma opasno. Međutim, na tvom novom albumu nema nijedne pjesme nastale pod „dejstvom“ dnevnih događaja u zemlji. Čime to objašnjavaš?
– Ljudima je politike preko glave, previše su bili opterećeni njome tokom proteklih 15 godina. Pjesme koje su tada nastale, kao „Devedesete“, „Balkanski tango“, „Živjeti slobodno“ i druge, bile su svojevrstan revolt na cjelokupnu situaciju i na sve ono što nam se dešavalo. Na njih sam ponosan i rado ću ih se sjećati, ali se nadam da više neću imati potrebe da pjevam o takvim stvarima. Uz to, kada stalno pišeš iste pjesme dosadiš publici, tako da sam se trudio da pobjegnem od tog manira, jer su promjene na bolje svakako potrebne. Sa ovim albumom možda sam suviše otišao na drugu stranu. Neki kritičari kažu – kome je trebao ovakav album. Ja kažem da je trebao meni, da se malo okanem politike i da se vratim onome što jesam i pišem pjesme po svom meraku. I na koncertima sve manje spominjem politiku i političare. Na novogodišnjim koncertima u Beogradu nijesam pričao o Slobi, čisto da dokažem ljudima da nam nije on baš za sve kriv i da nam i bez njega može biti „kilavo“.

* Njegujete poseban etno stil. Publici se posebno dopala vaša stara pjesma „Djevojka sa čardaš nogama“, koja je digla na noge cijeli Sportski centar. Na koncertu u Crnogorskom narodnom pozorištu najavljujući ovu pjesmu rekli ste: „Ovako mi u Vojvodini sviramo narodne pjesme!“
– Kod nas u Vojvodini je narodni instrument violina, a u nekim drugim krajevima to je šuplja kost. U mom orkestru ima Mađara, Rusina, Roma, Čeha i svi smo pomiješani, kao i u Vojvodini, tako da imamo specifičan muzički stil. To što mi sviramo je vojvođanska etno muzika. Dosad sam snimio dovoljno takvih pjesama da bih mogao da objavim poseban etno album. Danas ljudi kažu: „Znamo mi Đoleta“, ali jednog dana, kada ne bude ni njih ni mene, ostaće samo pjesme za koje sam siguran da će postati predmet proučavanja nekog etnomuzikologa. Najveći broj mojih pjesama čine balade u kojima preovladava melanholija, a to je glavna crta karaktera kod nas u Panoniji, mada ima i hop-cup pjesama, tek toliko da ne umrtvim publiku. Ali i te vesele pjesme su čisto vojvođanske.

* Mnogi su osporavali Vaš rad, ali niko nije mogao da porekne trajanje na muzičkoj sceni. Iako na estradi više od dvije decenije i dalje pobuđujete ogromno interesovanje publike. Na koji način to uspijevate?
– O uspjehu muzičara najbolje svjedoči trajanje njegovih pjesama. Lako je biti sezonac i miljenik publike nekoliko godina, ali nakon toga mnogi nestanu sa muzičke scene i više ih se niko ne sjeća. Ali kada na koncertu tvoje pjesme pjeva nekoliko generacija, onda je to siguran znak da radiš kvalitetne stvari. Zato bez lažne skromnosti mogu reći – ne može baš svako biti Balašević Đorđe. Moje pjesme nijesu moderne, čak se moze reći da su konzervativne, ali imaju svoju publiku – romantičare, zaljubljene… Mnogo dječaka i djevojčica dolaze na moje koncerte i pjevaju pjesme uz koje su se upoznali i zaljubili njihovi roditelji. Pjesma „Prva ljubav“ ima 24 godine i do danas se rado sluša i uz nju rastu generacije. Neki klinac se veze za „Priču o Vasi Ladačkom“, pa tek onda čuje za mene.

* Na muzičkim festivalima nema Vas odavno. Da li će biti povratka na muzička takmičenja?
– Ove godine ću najvjerovatnije biti prisutan u Budvi na „Pjesmi Mediterana“, ali ne kao izvođač već kao autor pjesme za jednu zvijezdu hrvatske estrade, izuzetno popularnu na teritoriji bivše Jugoslavije. To će biti pravi bum, ali pošto sam još u fazi pregovora, ne mogu Vam tačno reći o čemu je riječ.
Festival u Budvi je svake godine sve bolji i odavno je prevazišao lokalni karakter. Mnogi pjevači sa eks-ju prostora rado bi došli da se u jednoj zdravoj atmosferi i fer nadmetanju bore za epitet pjesme Mediterana.

* Na kraju, možete li brojnoj publici u Crnoj Gori koja nije mogla da prisustvuje ovom koncertu da obećate ponovno gostovanje tokom godine.
– Nadam se da ću uspjeti da napravim par koncerata na crnogorskom primorju tokom ljeta. Želja mi je da pjevam u Nikšiću, gdje sam zadnji put imao koncert prije dvadeset godina, jer me za njega vežu lijepe uspomene.

* Tvoj novi album „Dnevnik starog momka“ ima 12 pjesama naslovljenih ženskim imenima. Da li ima autobiografskih elemenata, ili je riječ o imaginarnom momku i djevojkama?
– „Dnevnik starog momka“ je akrostih sastavljen od prvih slova imena svake pjesme.
Kada se čitaju zajedno daju rečenicu Olja je najbolja. To sam posveto svojoj ženi Oliveri, najvećoj ljubavi moga života. Stari momak nijesam ja. čak i ne ličim na nekog takvog. Ja sam sredovječan čovjek, otac troje djece i to sa istom ženom… Nijesam ja od onih koji skupljaju žene kao trofeje.
Cio album sam napravio da pobjegnem od sebe samoga, Sloba, Koštunice, od svakodnevnih događaja… Da pobjegnem od onog ličnog. Zato sam i izabrao imaginarne likove. Tipična moderna pjesma koja predstavlja nešto novo u mom radu je „Princezo, javi se“ i trudiću se da u narednom periodu radim pjesme u tom fazonu.

Leka Dedivanović

Foto: Zoran Đurić