Fjodor Mihajlovič Dostojevski – ZLI DUSI (odlomci)

Fjodor Mihajlovič Dostojevski – ZLI DUSI / Citati, odlomci iz knjige

ZLI DUSI

Pre nego što počnem opisivati skorašnje i vrlo neobične događaje odigrane u našem gradu, koji se dotle ničim nije od drugih razlikovao, moraću, kako sam nevešt, početi malo poizdalje, i to sa nekoliko biografskih pojedinosti o darovitome i mnogouvaženome Stepanu Trofimoviču Verhovenskom. Neka te pojedinosti posluže tek kao uvod u hroniku koju iznosim, a sam događaj koji sam nameran opisati doći će docnije.

Reći ću odmah: Stepan Trofimovič stalno je među nama igrao neku naročitu, tako da rečem, građansku ulogu, koju je do strasnosti voleo, tako da, čini mi se, bez nje nije mogao ni živeti. Nije da ja njega sad upoređujem s glumcem iz pozorišta, bože sačuvaj, tim pre što ga i sam cenim. Sve je to moglo biti stvar navike ili, bolje reći, neprekidne i plemenite ljubavi i naklonosti od detinjstva za prijatno maštanje o lepom svom građanskom stavu.

On je, na primer, neobično voleo svoj položaj čoveka »gonjena« i, tako reći, »prognanika«. Obe ove rečce imaju klasični sjaj svoje vrste koji ga je zasenuo jednom zasvagda i, docnije, uzdižući ga postupno u sopstvenim očima, najzad, u toku mnogo godina, doveo ga je do postolja veoma visokog i njegovom samoljublju veoma prijatnog.

U jednom satiričnom engleskom romanu prošloga veka neki Guliver, vrativši se iz zemlje patuljaka, gde su ljudi bili rastom svega neka dva palca, toliko se navikao gledati sebe kao velikana da je, na primer, idući londonskim ulicama, i nehotice vikao na prolaznike i kola da mu se sklanjaju s puta, da se čuvaju da ih ne pogazi, uobražavajući još jednako da je on veliki, a oni mali. Ismevali su ga za to i grdili, a surovi kočijaši bi čak i ošinuli velikana bičem.

A je li to bilo pravo? Šta sve navika ne može učiniti? Navika je gotovo na nešto istovetno navela i Stepana Trofimoviča – samo u nevinijem i bezazleni]em obliku, ako se tako može reći — jer je on bio najbolji čovek.


Mila moja, ja sam celog svog života lagao. Čak i onda kada sam govorio istinu. Nikad nisam govorio istinu istine radi, nego samo sebe radi. Ja sam to i pre znao, a sad to i vidim.


Scena počinje ženskim horom, zatim dolazi muški hor, zatim hor nekakvih sila i, na kraju krajeva, hor duša još nerođenih ali koje bi veoma želele da požive. Svi ti horovi pevaju o nečem neodređenom, uglavnom o nečijem prokletstvu, ali sa nijansom višeg humora. Scena se tad naglo menja i nastaje nekakav »Praznik života«; tu pevaju čak i insekti; pojavljuje se kornjača s nekim latinskim sakramentalnim rečima; i, ako se dobro sećam, peva i jedan mineral – dakle, predmet sasvim bez duše, mrtav.

Uopšte, svi pevaju, neprestano; a kad govore, onda se nekako grde, neodređeno ali s nekim prisenkom višeg smisla. Naposletku se scena opet menja i ukazuje se divlji predeo, a među stenama luta jedan civilizovani mladić, otkida neke travke i sisa ih, i kad ga vila pita zašto sisa te travke, on odgovara da oseća u sebi suvišak života, traži zaborava i nalazi ga u sokovima tih trava, ali da mu je, u stvari, glavna želja da što pre izgubi pamet (želja, možda, i suvišna).

Zatim, iznenada dolazi na crnom konju mladić neopisane lepote, a za njim silna množina svih naroda. Mladić taj predstavlja smrt, a svi narodi žude za njom. I, najzad, u sasvim poslednjem prizoru, pojavljuje se vavilonska kula; nju dovršuju nekakvi atleti uz pesmu nove nade; ali taman stignu na vrh vrha kule, gospodar, recimo Olimpa, smešno beži, a čovečanstvo, koje najzad uviđa u čemu je stvar, zauzima njegovo mesto i započinje nov život s potpunim saznanjem stvari.


Ceo vaš posao sastoji se sad u rušenju — sve da se sruši: i država i njen moral. Ostanimo samo mi koji smo se unapred spremili da primimo vlast: pametne ćemo sa sobom združiti, a glupake ćemo uzjahati.


Fjodor Mihajlovič Dostojevski – CITATI, KNJIGE, BIOGRAFIJA, ZANIMLJIVOSTI

Foto kolaži: Bistrooki – www.balasevic.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)