Kutak za Bistrooke
Poezija

Johan Volfgang Gete – PROMETEJ

PROMETEJ *

Pokrij svoje nebo, Zevse
oblaka pàrom
i kušaj svoju snagu, kao dječak
što stabljikama čička rubi glave,
na hrašću i na vrhovima brda,
ali mi zemlju moju
moraš ostaviti.
I kolibu, koju ne sagradi ti,
i ognjište moje,
na čijem žaru
zavidiš meni.

Ničega jadnijeg ne znam
pod suncem od vas bogóva.
Vi hranite bijedno
žrtava dankom
i molitvi dahom
svoje veličanstvo
i tužno biste životarili
da prosjaci i deca nisu
Nada pune lude.

Kad bijah dijete
pa se u nevolji nađoh,
skretao sam zalutalo oko
suncu, kao da je nad njim
uho koje će žalbu mi čuti
i srce ko moje
koje će da me požali jadnog.

Tko pomože mi
protiv obijesti titana?
Tko spase me od smrti,
od robovanja?
Zar nisi sve to učinilo ti,
svetoga žara puno srce?
A ti si, mlado i dobro,
obmanuto za spasenje zahvaljivalo
onome koji tamo gore spava.

Ja da te štujem? Zašto?
jesi li ikad ublažio boli
potištenom?
Jesi li ikad utro suze
zaplašenom?
Ne iskova li od mene čovjeka
svemoćno vrijeme
i vječni usud,
moji gospodari i tvoji.

Ili si mislio, valjda,
da ću zamrziti život
i u pustinje bježat
zato što nisu dozreli svi
cvjetni snovi?
Tu sam i stvaram ljude
oo svome liku,
rod meni ravan,
da pati, da plače,
da uživa život, da se veseli,
i ne haje za te,
kao ni ja!

Johan Volfgang Gete
(prevod: Dobriša Cesarić)

* Prometej –  po grčkoj mitologiji titan i polubog koji je stvarao ljude od ilovače i udahnjivao im dušu. Oteo  bogovima vatru sa Olimpa i darovao je ljudima. Za kaznu prikovan na Kavkaz da mu orao kljuje džgericu. (Prim. Dr Dragoslave Perišić)




back to top
Kutak za Bistrooke