HASANAGINICA – Narodna pesma

HASANAGINICA – Narodna pesma / Video: pesmu govori Mira Stupica / Tekst pesme:

Šta se b’jeli u gori zelenoj?
Al’ je snijeg, al’ su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit je snijeg, nit su labudovi,
nego šator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam’ bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
„Ne čekaj me u dvoru b’jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu“.

Kad kaduna r’ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere;
za njom trče dv’je ćere djevojke:
„Vrati nem se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža Pintorović beže“.

I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata:
„Da moj brate, velike sramote,
gdje me šalje od petoro djece!“

Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
i vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci unatrage.

Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv’je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom
od’jelit se nikako ne mogla;
već je bratac za ruke uzeo
i jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vr’jeme stala,
malo vrijeme, ni nedjelju dana.
Dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imoski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
„Aj tako te ne željela, braco,
nemoj mene davat ni za koga,
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotice svoje“.
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imoskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak b’jele knjige,
da je šalje imoskom kadiji:
„Djevojka te l’jepo pozdravljaše,
a u knjizi l’jepo te moljaše:
kad pokupiš gospodu svatove,
i kad pođeš njenom bjelu dvoru,
dug pokrivač nosi za djevojku,
kada bude agi mimo dvora,
da ne vidi sirotice svoje“.

Kad kadiji bjela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli do djevojke,
i zdravo se povratili s njome;
a kad bili agi mimo dvora,
dv’je je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina pred nju ishođahu,
tere svojoj majci govorahu:
„Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebe užinati damo“.
Kad to čula Hasanaginica,
starješini svata govorila:
„Bogom brate, svata starješina,
ustavi mi konje uza dvora
da darujem sirotice moje“.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju djecu l’jepo darovala:
svakom sinu nože pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane,
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje uboške haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
pak dozivlje do dva sina svoja:
„Hod’te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga“.
Kad to čula Hasanaginica,
b‘jelim licem u zemlju ud’rila,
uput se je s dušom rastavila
od žalosti gledajuć sirote.

Narodna pesma

Video: pesmu govori Mira Stupica