Kutak za Bistrooke
Citati

Mehmed Meša Selimović – CITATI

Mehmed Meša Selimović (1910 — 1982) – CITATI

Ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti. (Meša Selimović, TVRĐAVA)

Ulizice to su za mene najgoru ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost. (Meša Selimović, TVRĐAVA)

Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu. (Meša Selimović)

I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac. (Meša Selimović, SJEĆANJA)

Gdje je istina? Možda uvijek treba čuti samo jednu stranu; druga strana ima svoju istinu, i onda ne znamo ništa. (Meša Selimović, OSTRVO)

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj. (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago. (Meša Selimović, TVRĐAVA)

Ko bi znao šta je u mislima žensku stvorenju, to je zatvorena i nepristupna pećina, godinama s njom hljeb i postelju dijeliš pa ne znaš ko je ni kakva je, obilaziš oko njenog tijela, držiš ga u rukama, a u njoj ne znaš šta je, ne vidiš šta misli. Pa čovjeku dođe žao, učini mu se da je sam na svijetu. (Meša Selimović, MAGLA I MJESEČINA)

Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav. – A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi. (meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

– Svako doba je teško, a svoje najteže – govorio je tiho. – Kao u davno pećinsko vrijeme, kad su poplave, divlje zvijeri, teške bolesti prijetile opstanku ljudi, evo danas stihija besmisla prijeti samom životu. Samo, teže neko ikakva slijepa stihija ranije. Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrijednost ničemu. Obezvrijedili su riječi kojima su se ljudi zaklanjali kao štitom i koje su nas hranile nadom. Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda?! Otete su nam, prešle u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji se nas tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako, i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i: ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer nikoga više ne čuje i ne razumije, ali važan je za nas, i jer je to jedino što još možemo učiniti u ovom svijetu bučnih mašina i agresivnog besmisla, hidrogenskih bombi i ideoloških rafala. (Meša Selimović, OSTRVO)

Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu. (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja. Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru, a to nije dobro, rat je, prijek pogled je opasniji nego u miru, teže se podnosi i krvavije vraća, a ponekad sumnja i strah natjeraju čovjeka da učini ružnu stvar, da se osigura i odbrani. (Meša Selimović, MAGLA I MJESEČINA)

Nije čovjek ono što misli, već ono što čini. (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
– Ti bi otišla?
– Otišla bih.
– Zato što me ne voliš?
– Zato što te volim.
(Meša Selimović, TVRĐAVA)

Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.
Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može. (Meša Selimović, OSTRVO)

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode? (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Otići ću jednom.
Kuda?
Ma kuda.
Kada?
Nikada.
Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje nestaje. Ostaje tuga. Ostaje život oko nas.
(Meša Selimović, OSTRVO)

– Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha.
– Onda da živimo u grijehu?
– Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.
(Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.
Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može. (Meša Selimović, OSTRVO)

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Kako su ljudi nesavršeni. U svemu. Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže u ženi, u drugom čovjeku, u laži. Potrebna mi je ta druga polovina a o njoj ništa ne znam. Drugi čovjek je zatvorena kutija i ništa iz njega neće izaći ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se neće otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom. Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj čistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali. (Meša Selimović, OSTRVO)

Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.
Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće. (Meša Selimović, TVRĐAVA)

Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni sa kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti! (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Zar niko ne može da pobjegne od svoje prošlosti? Zar ljudi moraju da se okreću u krugu, nesposobni da izmijene sudbinu koja im je unaprijed određena? I koliko je krvno i psihološko naslijeđe sreća ili nesreća, napredak ili zaustavljenje. (Meša Selimović, KRUG)

Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje. (Meša Selimović, TVRĐAVA)

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini ili fotografija je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs




back to top
Kutak za Bistrooke