Ознака: Meša Selimović

Meša Selimović o Dostojevskom, knjizi DERVIŠ I SMRT, ljubavi, smrti, smislu života, čitaocima…

Meša Selimović o piscima koje izdvaja i najviše voli, o knjizi DERVIŠ I SMRT, o smislu života, čitaocima… Audio zapis iz 1974. godine, sa Mešom Selimovićem razgovarala je Nada Marinković, novinarka. Pitanja:

1. Postoji li pisac, postoji li knjiga koju biste Vi posebno izdvojili kao presudnu u formiranju Vaše književne ličnosti? 00:07

2. U čemu leži uspeh knjige DERVIŠ I SMRT? 01:05

3. Koliko ima autobiografskog u Vašim delima? 03:06

4. O ljubavi, smrti, smislu života… 04:20

5. Da li mislite na čitaoca dok radite? 06:41

Postoji li pisac, postoji li knjiga koju biste Vi posebno izdvojili kao presudnu u formiranju Vaše književne ličnosti?

– To je Dostojevski. To je „Zločin i kazna“, roman koji je cio moj život preokrenuo i usmerio… I posle toga za mene više ne postoji pisac tog ranga, tek mi se Tomas Vulf prikazao u sličnom svjetlu kao Dostojevski. Naravno, ima mnogo pisaca koje volim, ali to su dva pisca koja izdvajam između svih. – Meša Selimović

Plejada veličanstvenih – Top 20 domaćih pisaca (Ex YU)

Top 20 najboljih domaćih pisaca svih vremena sa prostora bivše Jugoslavije. Lista je sastavljena na osnovu anketa u facebook grupama posvećenim knjigama i književnosti. U anketama su učestvovali knjigoljupci iz svih krajeva bivše Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija) i iz inostranstva.

Ivo Andrić, Meša Selimović i Miloš Crnjanski
foto: facebook

Plejada veličanstvenih:

  1. Meša Selimović
  2. Ivo Andrić
  3. Borislav Pekić
  4. Miloš Crnjanski 
  5. Miroslav Mika Antić 
  6. Petar Petrović Njegoš
  7. Branislav Nušić
  8. Danilo Kiš
  9. Branko Ćopić
  10. Miroslav Krleža
  11. Jovan Dučić
  12. Bora Stanković
  13. Aleksa Šantić
  14. Desanka Maksimović
  15. Dobrica Ćosić
  16. Vladislav Petković Dis
  17. Milorad Pavić
  18. Vuk Drašković
  19. Dragan Velikić
  20. Ivo Bresan

Anketu sproveli i glasove sabrali Bistrooki – www.balasevic.in.rs

Mehmed Meša Selimović – OSTRVO (Odlomci)

Meša Selimović – OSTRVO (1974) – Citati iz knjige:

Sve radim sam, čistim kuću, volim da je oko mene red, spremam sebi hranu, kad radi, čovjek mora i da jede, perem rublje, volim da je sve na meni čisto, okopavam, prskam i obrezujem lozu, sve na vrijeme, s radošću u srcu što sam u stanju da to radim. Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi bilo da žive.
Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.
. . .
Otići ću jednom.
Kuda?
Ma kuda.
Kada?
Nikada.
Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje nestaje. Ostaje tuga. Ostaje život oko nas.
. . .
Kako su ljudi nesavršeni! U svemu! Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže, u ženi, u drugom čovjeku, u laži. Potrebna mu je ta druga polovina, a ništa ne zna o njoj.
Eto, kako može znati šta ona misli? Drugi čovjek je zatvorena kutija, i ništa iz njega neće izaći ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se neće otkriti. Ne otkrivamo se čak ni kad mislimo da smo našli svoju traženu dopunu. Nepotpuni smo, a zatvoreni. Policija otvara
čovjeka batinama, i kako joj možemo na tome zamjeriti?
Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugome.
Trebalo bi da se vratimo prirodi i njenoj čistoti. Postojao je neki filozof koji je to predlagao ljudima.
Nisu ga poslušali.
Pred njima je otvoreno prostranstvo.
. . .
Sad će da ćuti i da misli o njoj. Neka vrijeme teče.
Život je san… Je li to on rekao?
Ne, nije. On i ne zna da je život san. Nikoga nema, a rečeno je. Nije zaspao da bi mogao usniti te riječi. Je li to dio nekog davno izrečenog razgovora što ga je kamen zapamtio? Je li to odjek odlutalih i opet vraćenih riječi? Ili je nečije buduće govorenje, otkinuto od cjeline, ili tek začeto? Ili je palo u ovaj prostor odnekud izdaleka, odbilo se od neba? Ili nije ni postojalo?
Jeste, čuo je to negdje, možda u sebi, kao smirenu ili uplašenu misao, kao jato prhnulih ptica.
Život je san …
Je li Luonotar otišla u uvalu na kupanje?
To su riječi iz neke pjesme, to o snu. Ali sad mu zvuče tajanstveno. Imaju čudno značenje kad su ovako na okupu: svaka za sebe je obična.
Znači li to da mi samo sanjamo da živimo, a ne živimo? Sve što nam se dešava, nije stvarnost, već naš san o stvarnosti. Kakva je onda ta stvarnost, i da li postoji? Ili je sam san stvarnost?
Ko nas to drži u snu, i ko nas budi?
Je li smrt buđenje? Je li život u smrti?
. . .
Gdje je istina?
Možda uvijek treba čuti samo jednu stranu; druga strana ima svoju istinu, i onda ne znamo ništa.

Mehmed Meša Selimović – TIŠINE (Odlomci)

„Tišine“ je roman Meše Selimovića iz 1961. godine.
Odlomci iz knjige:
Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja
mogu proći. Lako ću pregaziti opasne bujice ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao niko. Ali ne mogu da čekam, ne mogu da stojim, i sve ću vidjeti tek kad se desi.
. . .
Uhvatila me ispod ruke, pribila se uz moje rame.
– Večeras nisi ličila na sebe, bila si sasvim daleka, potpuno odvojena, ledena.
– Smeta mi kad si razdražen. Branim se.
– I sad sam razdražen.
– Sad smo sami.
– Volio bih da si uvijek uz mene. Da si na mojoj strani. I kad sam razdražen. I kad nisam u pravu. I kad nismo sami.
– I kad si nepravedan?
– Tada naročito. Ja znam kad sam nepravedan, i kidam sam sebe.
. . .
– Volio bih da ne budeš toliko razumna, volio bih da mi kažeš: otići ćemo. Sigurno ne bismo otišli. Kuda da odemo? Ali bih bio zadovoljan tvojom spremnošću da me prihvatiš ma kakav da sam.
– Zar ne misliš da bih i ja bila vrlo zadovoljna da me prihvatiš onakvu kakva jesam?
To je njena prva odlučnija pobuna. Pobuna njene samostalnosti protiv svođenja na ono što ona ne može da bude. U ljubavi ne pomažu ubjeđivanja. A ne mogu ni da joj objašnjavam da sam ja sad u težem položaju, i da tražim od nje da mi bar za trenutak zamijeni svijet, da me prevari dok ne prebolim svoju muku, nestvarnu, ludu, nepotrebnu možda, ali muku.
Od čega bježim, pitaš.
Plašim se praznog prostora, ne znam više šta mogu, suočen sam sa sobom kakav lako mogu da budem, a ja neću to. Hoću da ne strepim od praznine. Nisam suviše jak, shvati to, molim te. Šta misliš, zašto oživljavam onaj trenutak svoga velikog zanosa, a bježim od sjećanja na strah? Zato što je taj strah moja stidna slabost, moje poniženje, ali je uvijek šansa, isto koliko i zanos. Možda izvjesnija. Za oduševljenje je potrebna pomoć i podrška, za slabost je dovoljno osjećanje napuštenosti, a ono je češće nego sigurnost.
Govorim o sebi, ali, kao da govorim i o životu. Želio bih da živi bolji dio mene, vredniji, ali nesigurniji. Podržavam ga, hranim, jer je bio, nije izmišljen, znači da je moguć, okrećem se prošlosti da ga ona potvrdi, ali ne mogu da živim od prošlosti.
Zar ne vidiš koliko mi je važno da me obeštetiš? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, do pošalješ do đavola sve pametne postupke jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje.
Ali znam, uvjerio sam se, ti ne čuješ kad zovem u pomoć, a da ti to kažem, ne bi vrijedilo, varka bi bila otkrivena, ne bih ti vjerovao ma šta da učiniš, ili bih mislio da sve činiš iz sažaljenja.
Možda tražim nemoguće, možda to čak ne bi ni bio lijek, a možda i ne možeš da mi pomogneš. A ljubav ti je razumna jer joj ne vjeruješ suviše. Kao ni ja. Samo neću to da priznam.
. . .
Uzdržao sam se da je ne upitam kako me vidi, kakvo je njeno mišljenje o meni. Maloprije sam bio siguran da sam joj potreban i da će to reći ne štedeći ponos. Mislio sam da sam nadmoćniji. A sam sam želio da čujem bilo šta o sebi, lijepo ili ružno, povoljno ili nepovoljno, ali sam to želio s bijesom, gotovo s mržnjom, osjećajući da mi se izmakla, da nisam za nju neophodnost.
Neću da joj kažem, neću da kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene mnogo znači, sve znači, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrđen, ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne vjerujem u to, uznemiren sam samo da li ću uspjeti da budem dovoljno prisutan. I kako ću preodoljeti ovaj krug praznine što počinjem da osjećam oko sebe. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali bilo je važno da to učini sama, od svoje volje, ne bi vrijedilo ako bih je nagovorio. Nisam računao na njen ponos. Iznenadila me njena samosvjesnost, njena nadmoćna hladnoća, njeno potpuno vladanje sobom. Suviše je jaka, i isključiva, kao i ja, samo ne žuri da to pokaže, tiha je i uporna, uvjerena da će biti onako kako ona hoće. Njen otpor nije pobuna, već strpljivo zauzimanje položaja, ne za trenutak, već za dugo vrijeme.
. . .
Znači li to da i laž može postati istinita, ako se učini uvjerljivom?
„Petorica boraca ležala su na snježnom ćuviku.”
Zvuči mrtvo, uvredljivo hladno, nemoguće. Vidim ih na snijegu, njih, nas, unezvijerene, napetih nerava, vrelih očiju, ustreptale u očekivanju strahote, a eto: petorica leže na snježnom ćuviku. Ni djelić od onoga što osjećam ne ostaje na hartiji, suze su mi u grlu a u opisu odvratan izvještaj, pa čak i da zapišem te suze, bilo bi smiješno. Nešto se isprečuje između misli i slike koju ovaploćujemo: riječi koje ih omogućavaju, služeći im kao posrednici, naglo se suše, osjećanje se mijenja u njima, onemoćava, nestaje, gine, kao riba što gubi sjaj i živost kad se izvuče iz svog elementa. Šta se to isprečuje? Ja i moje posredništvo? obziri koje dugujem sebi i drugima? prezriv osmijeh onih koji će čitati? Ili nemoć da učinim vidljivim bogatstvo koje nosim, ili je to bogatstvo sumnjivo, veoma varljivo u maglama plitke osjećajnosti? A možda je i najteže pisati o onome što je izuzetno i suviše lijepo. Zlo je bogato, često, lako se vjeruje da je mogućno, a ljudsku ljepotu može da učini neubjedljivom čak i oduševljenje, jer ne zna za mjeru. Znam da je nemoguće razdvojiti zlo i dobro, lijepo i ružno, ali je teško među njima uspostaviti odnos, biti
pravedan. Nemjerljivo mala pomjeranja su dovoljna da se naruši istina. Da kažem da su ta petorica osjećala strah? ali ja to ne znam, mogu samo da pretpostavljam, a da pominjem svoj strah, to neću, mrzim ga, sve činim da o njemu ne mislim, da ga zaboravim.
Zamka je u svakoj riječi.
. . .

Mehmed Meša Selimović
Tišine

Mehmed Meša Selimović – TVRĐAVA (Odlomci)

Nakon romana Derviš i smrt (1966), koji je izazvao književnu senzaciju, Meša Selimović je 1970. godine objavio Tvrđavu, novi roman sličnog roda i oblika, sa srodnim crtama u sadržaju. Pisac to i sam naglašava u Napomeni Tvrđave: „Tvrđava je pandan Dervišu i smrti. Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija.“ Izabrani citati (odlomci) iz knjige Tvrđava:
1. DNJESTARSKE MOČVARE
Ne mogu da pričam šta je bilo u Hočinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Reći cu samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu… Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.

Pa i da su održali taj nesrećni Hočin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živeli? Ne bi, nimalo.

Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukciji.
Pametni Mula Ibrahim kaže da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji. Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrću drugova u hočinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo, kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjećanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade učenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potražio na zemlji.
. . .
Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

… tajna se duže pamti nego jasna istina.

2. TUGA I SMIJEH
Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.
. . .
Rekla je samo: — Bože, kako su ljudi nesrećni. A ja se toga nisam sjetio, iako mi se čini da sam upravo o tome mislio. Misao nije naročito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su počeli da misle. I nije me toliko iznenadila misao, iako je nisam očekivao, već uvjerenost s kojom je izrečena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivši se preda mnom, otkrivši se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srećan što sam makar na nešto u drugom čovjeku naišao prvi put, i samo radi mene.
. . .
— Čovjek se navikne na svaki smrad.
Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno, s lijepim smiješkom i bez pozivanja na božije ime, jer smo bili sami:
— Ja uvijek kažem: neka nije gore.
. . .
A birajući izmedu čistoga vazduha sa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan čovjek neće mnogo razmišljati. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možeš staviti, dva dobra teško možeš sastaviti. Neka nije gore.
— Amin.
. . .
Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.

— Zašto ne loviš ribu? Izgeda velika ludost, što i jest, ali postane najveća strast. I brani čovjeka od drugih ludosti. Svijet se može rušiti, a ti ćeš, nepomičan, buljiti u vodu. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronade pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. Kažem ti: lovi ribu, Ahmete Šabo!
. . .
Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.
. . .
Najmanje se govori kad te se najviše tiče.
. . .
Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

3. SREĆA, IPAK
Ništa im ne zameram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene.

Sve više sam s njom, i kad sam sâm. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od žubora vode.
. . .
Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
— Ti bi otišla?
— Otišla bih.
— Zato što me ne voliš?
— Zato što te volim.
Nije mi sasvim jasna ta ženska logika, ali sam znao da govori istinu. I bilo mi je drago što to kaže, mada je zvučalo suviše ozbiljno i neopozivo. U tom trenutku ništa drugo nisam ni želio.
. . .
Ako bismo otpatili svačiju nesreću, šta bi bilo od nas?

Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće… A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čuda što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.
. . .
— Ne treba sve gledati crno, Šehaga.
— I ja tako kažem, Mula Ibrahime, lažem i sebi i drugima. Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je, Mula Ibrahime, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.
To su bile najcrnje riječi koje sam ikad čuo, i padale su na dušu teško, kao zagrobne pjesme. Možda zato što je govorio bez žestine, mirno i uvjereno, hrabro a opet nemoćno. Sigurno nije istina sve ovo što govori, ali je najveća istina njegova tuga. Nisam mogao da ga ne upitam, na veliko zaprepaštenje Mula Ibrahimovo:
— Zar smo svi zli, Šehaga?
— Svi. Neko manje, neko više. Ali svi.
— Seljaci iz Župce, čuo si za njih, nisu zli. Vojnici sa Hočina nisu zli. Mi smo nesrećni, Šehaga, bez svoje krivice.
. . .
— Svako se rađa sa svojom srećom.
— Tako govore svi lakomisleni.
. . .
Nema u tebi lukavstva.
— Zar lukavstvo može zamijeniti znanje?
— Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?
— Lukavstvo je nepošteno.
— Nije uvijek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Kao kaput zimi. Neko to zove i mudrošcu.
— Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro?
— Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medu ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta ucini.
— Ove slike u našem izlogu nisu izdvajanje.
— Drugi moj savjet covjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.
. . .
Vrijeme uporno glođe čovjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadržaja.

Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.

4. NEPRIJATELJSKA ZEMLJA
Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovjek sam sebi.

Nikad čovjek ne može tako upropastiti život kao kad želi da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti zna je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubi svoj mir.

Badava, s takvim strahom ne vrijedi živjeti, i ne bih ni živio, kad bi me jednom savladao. Jer, drugo je uplašiti se kad ima razloga, u nesreći, ili ratu, to mora svako, a drugo je plašiti se uvijek, od svega. Snažni Mehmed Pecitava, govorio je, nekad, u hočinskim mocvarama: — Boj se ovna, boj se govna, a kad cu živjeti? Kad cu živjeti, Mula Ibrahime, ako se budem uvijek bojao?
. . .
Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je vodi, nema svoga oblika, prilagođava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno…
. . .
Život ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj.

E pa, u redu, pomislio sam vedro, večeras sam presudio sebi: nikad neću presuđivati nikome. I hvala bogu. A ono što sam rekao, istina je. Doduše, istina gledana odozdo, ali kako bih drukčije mogao da gledam? Oni odozgo, vide je drukčije. I tako, vrag je odnio, svako ima svoju istinu, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi.

Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?
Ja sam pesnica koja je udarila u zid.
Ja sam udarac koji boli onoga koji udara.
Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista, koju kokoš kljucne, kad izade iz svojih podzemnih hodnika.
Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
. . .
San je ono što se želi, a život je buđenje.
. . .
— Sve ce proći, gospodine — govorio je tihi Ibrahim Paro. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?

5. PRAZAN PROSTOR
Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje.
. . .
Čuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Čarobnjacki me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primjećujuci pukotine.
. . .
Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam želeo da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Biću njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podržaću njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Biću tobože snažni hrast nad njenom krhkom stabljikom. Izgleda da zaista sanjamo život.
. . .
— Oprosti.
Bila je to najljepsa riječ koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me srećno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost. A za mene je to bio prvi korak u buducnost, nepoznatu i dotad nezamišljanu.
. . .
Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.

6. ČUDNO LJETO
Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.
. . .
Je li to mudrost da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više. Rekao sam:
— Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.
— Šta kažeš?
— Smišljam pjesmu.
— Kako se smišlja pjesma? Mogu li da čujem?
Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. Sve drugo je laž. Ili smrt. Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu ljudi.
— Je li to o meni?
— O svakome.
— Bože moj, što je to čudno! I ja znam da ljudi nisu savršeni, ali kad tako kažem, kao da ništa nisam rekao. A u pjesmi je to nekako tužno. I lijepo. »Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu ljudi.« A kod živih je malo više zla ili malo više dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo češće.
. . .
— Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
— Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
— Onda, da ćutimo!
— Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi čuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.

7. MRTVI SIN
Nikad te više neću ostaviti samu, sve što se desi, desiće nam se zajedno.
. . .
Čovjek može povjerovati u što god hoće.
. . .
Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.

8. JUNAK KOJI SE BOJI USAMLJENOSTI
Povjerio sam se pjesmom o izgubljenosti nakon rata:
U življenju,
u trpljenju
srce blijedi,
srce vene,
sjena slijedi,
bivšeg mene,
u trpljenju,
u življenju.

Izgubih se u traženju.
Ja sam bio,
ja sam i sad.
Nisam bio,
nisam ni sad.
Izgubih se u traženju.

U lutanju, u snovima
noć me rubi, dan me vraća.
Dan se gubi,
život kraća,
u snovima, u lutanju.

U nadanju, u čekanju zivot snijem,
a snom živim.
Srce krijem,
srce krivim.
Što ne živim,
što još snijem,
u čekanju, u nadanju.
. . .
Rekao je, sjećam se i sad svog zaprepaštenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moci bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
. . .
To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kačamak napravili.
. . .
Za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najbliže, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koža.
. . .
Najteže je objasniti ono što je najjednostavnije.
. . .
Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili!
. . .
Slutnje ne donose nesreću i zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom.
. . .
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
. . .
Rat je najveća prljavština ljudska i najstrašniji zločin.
. . .
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
. . .
Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašni spavamo…
. . .
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog.
. . .
Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ.
. . .
Kada prodaješ, sve je jevtino, kada kupuješ, sve je skupo.
. . .
Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
. . .
Priča o životu: ako se tužimo kako nam je teško, klonućemo; ako kažemo životu: izdržaću, nećes me slomiti, muka postaje lakša.
. . .
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
. . .
Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?
. . .
Čast hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepeti ni pred kim, ako se može, a još bolje ako se ne mora. Junaštvo traje tren, strah cijelog života, i pametnije je brinuti se za cio život nego za tren. Najbolje se bojati unapred, da se ne bi ubojao unazad.
. . .
Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sâm stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago.
. . .
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.
. . .
Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život.

Mehmed Meša Selimović – DERVIŠ I SMRT (Odlomci)

Derviš i smrt je roman Meše Selimovića pisan u razdoblju od 1962. do 1966. godine. “Ja sam htio da napišem roman o ljubavi, roman o tragediji čovjeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj služi postane suština njegova života: promašio je ljubav, promašiće i život.“ – ovo je povodom romana “Derviš i smrt“ zapisao Meša Selimović u knjizi pod nazivom “Sjećanja“.

Odlomci iz knjige:

Kad bih umio da napišem najlјepšu knjigu na svijetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i lјubavi. I sve što mogu, to je da sa zahvalnošću pomenem njeno ime na početku ove priče, koja, kao i sve druge, govori o traženju sreće. (Pisac)
. . .
Ljubav je valјda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.
. . .
Uvijek sam smatrao da je prijatelј čovjek koji i sam želi oslonac, polutina koja traži dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smolјav, nužno dosadan, mada drag, jer izanda, kao žena. A on je cjelac, uvijek svjež i uvijek drukčiji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu što je preduzimao. Ništa mu nisam mogao ni dodati ni oduzeti, i bez mene i sa mnom bio je ono što je, i ja mu nisam bio potreban. A opet se nisam osjećao nižim. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijatelјstvo. Prijatelјstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao lјubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi. Poštujem lјude koji i u nesreći ostanu plemeniti.
. . .
Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlјi, a grane se pod nebo uzdižu.
. . .
Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilјeženo, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.
. . .
Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ? Upitao sam se, ne bi li bilo bolјe prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovlјena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno islјeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolјe bilo slomiti trščano pero pažlјivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrlјompodsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.
. . .
Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želјa a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udalјio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.
. . .
Živimo na zemlјi samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.
. . .
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stolјećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravlјamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji lјudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolјe smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa.
. . .
Šta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelјa izmakne pa sve počne da se ruši i odronjava? Život je izgledao čvrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i neskrivlјen, porušio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska.
S brda, iz ciganske mahale, što se povukla u vis i na kraj, zaglušno je udarao bubanj i pištala zurna, đurđevsko veselјe se sručivalo na kasabu kao plјusak, neprestano, nikud se od njega nije moglo pobjeći. Budale, mislio sam nesabrano, jučerašnjom srdžbom. Oni i ne znaju da ima važnijih stvari na svijetu.
Ali moja lјutina nije bila vrela kao sinoć. Nije bila ni lјutina, već uvrijeđenost. To ludo veselјe je smetnja i nepravda, moja briga je otežana njime. Sav sam se pretvorio u nju, postala je moj svijet i moj život, ništa izvan nje ne postoji. Nesavladivo je teško sve što sam mogao da učinim, ličilo je na prestup ili na prve korake u životu. A morao sam, zbog sebe, brat sam mu, zbog njega, brat mi je, i ne bih tražio drugi ni bolјi razlog izvan tog uobičajenog što lijepo zvuči i objašnjava se sam sobom, da nije bilo ovog nemira u meni, ovog nespokojstva punog crne slutnje, što me nagonilo da zelenom srdžbom mislim na zatvorenog brata: zašto mi je to učinio. U početku sam pokušavao da se odbranim od te sebične misli. Nije lijepo, govorio sam sam sebi, što njegovu nevolјu smatraš samo svojom nesrećom, on je krv tvoje krvi, treba da mu pomogneš, ne misleći na sebe. Tako bi bilo lјepše, mogao bih da budem ponosan na svoju plemenitu misao, ali nisam uspijevao da odstranim brigu o sebi. I odgovarao sam svojoj nemoćnoj čistoj misli: da, brat mi je, ali baš zato je teško, i na mene je bacio sjenku. Ljudi su me gledali podozrivo,
podsmješlјivo ili sažalјivo, neki su okretali glavu da nam se pogledi ne sretnu. Uvjeravao sam sam sebe: to je nemoguće, samo ti se čini, svako zna da postupak tvoga brata nije tvoj, ma kakav da je.
Ali uzalud, pogledi lјudi nisu kao ranije. Teško ih je izdržati, neprestano podsjećaju na ono što bih htio da ne znaju. Bezuspješno nastojiš da ostaneš čist i slobodan, neko tvoj će ti
zagorčati život.
. . .
Držalo me to mutno raspoloženje i kad sam izašao na sokak, u siv kišni dan, prošaran mokrim pahuljicama snijega, stiješnjen gomilom crnih oblaka što su poklopili svijet. Vjetar je hujao kroza me, bio sam pusta špilja.
Kako se liječi prazno srce, Ishače, prikazo, što je uvijek nanovo izmišlja moja nemoć?
. . .
Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovolјne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove.
. . .
Cijenim nova prijatelјstva, ona su lјubav koja nam je uvijek potrebna, ali stara prijatelјstva su više nego lјubav, jer su dio nas samih.
. . .
Sad sam shvatio: to je prijatelјstvo, lјubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelј. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelј.
. . .
Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše,
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi,
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli,
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega — da je svaki čovjek uvijek
na gubitku.

Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin:
Nisam znao da je bio toliko nesrećan.
Mir njegovoj namučenoj duši!

Meša Selimović, Derviš i smrt

Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)

PROZA

Prozno stvaralaštvo – citati, biografije, odlomci iz knjiga, priče, poslovice, bajke, basne, mudre misli, knjige, autobiografije…

BIBLIOTEKA MUDROSTI – Citati, izreke, poslovice, mudre misli…

BAJKE

SVETI SAVA – Priče, pesme, narodna predanja, legende…

 

PLEJADA VELIČANSTVENIH – Najlepši citati, biografije, bibliografije najvećih majstora naše i svetske književnosti, besmrtnih velikana:

Anton Pavlovič Čehov

Borisav Bora Stanković

Branislav Nušić

Branko Ćopić

Danilo Kiš

Džordž Orvel

Edgar Alan Po

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Gabrijel Garsija Markes

Gistav Flober

Horhe Luis Borhes

Ivan Sergejevič Turgenjev

Ivo Andrić

Jovan Sterija Popović

Lav Nikolajevič Tolstoj

Laza К. Lazarević

Meša Selimović

Mihail Afanasijevič Bulgakov

Miloš Crnjanski

Nikolaj Vasiljevič Gogolj

 

Izabrane knjige, priče, drame, odlomci:

 

Branislav Nušić – ANALFABETA

Borisav Bora Stanković – NEČISTA KRV

Jovan Sterija Popović – POKONDIRENA TIKVA

KARMEN (Libreto) govori Miloš Žutić

Mihajlo Pupin – SA PAŠNJAKA DO NAUČENJAKA / Autobiografija

Nikola Tesla – Priča o detinjstvu

Branislav Nušić – RETORIKA / NAUKA O BESEDNIŠTVU

Isidora Sekulić – BURE | Tekst, video

Momo Kapor – MALI PRINC

„Knjiga je najtiši i najpouzdaniji prijatelj; najpristupačniji i najmudriji savetnik i najstrpljiviji učitelj.“ Čarls Vilijam Eliot.

MALI PRINC – Antoan de Sent Egziperi

MAJSTOR I MARGARITA – Mihail Afanasijevič Bulgakov

TVRĐAVA – Mehmed Meša Selimović

NA DRINI ĆUPRIJA – Ivo Andrić

BRAĆA KARAMAZOVI – F. M. Dostojevski

„Svet knjiga je najlepši svet koji je čovek stvorio. Sve ostalo je prolazno. Spomenici se ruše, narodi nestaju, civilizacije se razviju pa izumru, i posle perioda potpune tame, sve se iznova gradi. Ali u svetu knjiga se nalaze redovi koji su svemu ovome svedočili, i preživeli, netaknuti i sveži kao onoga dana kada su napisani, i dalje dotiču srca ljudi, pripovedajući o ljudima kojih odavno više nema.“  Klarens Šepard Dej

– Top 100 najboljih knjiga svih vremena

– Top 20 najboljih domaćih pisaca (Ex YU)

– Dobitnici Nobelove nagrade za književnost

Meša Selimović

Mehmed Meša Selimović (Tuzla, 26. april 1910 — Beograd, 11. jul 1982) je bio istaknuti pisac koji je stvarao u drugoj polovini 20. veka. Njegova dela ugrađena su u temelje čitave moderne književnosti i kulture na balkanskim prostorima.

Uvijek sam volio lijepo pričanje, ličilo mi je na divno bajanje koje razoružava zle sile.“ – Meša Selimović

BIOGRAFIJA

Meša Selimović o Dostojevskom, knjizi DERVIŠ I SMRT, ljubavi, smrti, smislu života, čitaocima…

Kada su na samom početku novog milenijuma anketirani umni ljudi Srbije koja prozna knjiga treba da ponese epitet da je najbolja što je u 20. veku napisano na srpskom jeziku, izbor je pao na Mešin roman „Derviš i smrt“

CITATI

Meša Selimović – DERVIŠ I SMRT (Odlomci)

Meša Selimović – TVRĐAVA (Odlomci)

Meša Selimović – SJEĆANJA (Memoarska proza)

Meša Selimović – OSTRVO (Odlomci)

Meša Selimović – TIŠINE (Odlomci)

Pišući zato što ne mogu drukčije, zadovoljan sam kad vidim da su moje knjige privoljele nekoga da ostane sam sa sobom, neopkoljenim, pravim, da sam sebi zaviri u dušu, kad neka moja riječ odjekne snažnije u njemu.“ – Meša Selimović

Spisak dela:
Uvrijeđeni čovjek (1947)
Prva četa (1950)
Tuđa zemlja (1957)
Noć i jutra (filmski scenario) (1958)
Tišine (1961)
Magla i mjesečina (1965)
Eseji i ogledi (1966)
Derviš i smrt (1966)
Za i protiv Vuka (1967)
Tvrđava (1970)
Ostrvo (1974)
Sjećanja (1976)
Krug (1983)

„Lakoća kojom se formulisao i održavao na paučini jezika, aforistika i logika koju je demonstrirao svedočili su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost“ – Matija Bećković o Meši Selimoviću

Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)

Mehmed Meša Selimović – BIOGRAFIJA

Mehmed Meša Selimović je rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli.
U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. godine postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli.
Prve dve godine rata živeo je u Tuzli, gde je bio uhapšen zbog saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, a u maju 1943. godine prešao je na oslobođenu teritoriju. Tada je postao član Komunističke partije Jugoslavije i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je bio politički komesar Tuzlanskog partizanskog odreda. Godine 1944. prešao je u Beograd, gde je obavljao značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živeo je u Sarajevu i radio kao:
profesor Više pedagoške škole,
docent Filozofskog fakulteta,
umetnički direktor „Bosna-filma“,
direktor drame Narodnog pozorišta,
glavni urednik IP „Svjetlost“.
Godine 1971. je penzionisan i preselio se januara 1973. godine u Beograd. Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu, gde je sahranjen u „Aleji zaslužnih građana Beograda“.
Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti.

Spisak dela:
Uvrijeđeni čovjek (1947)
Prva četa (1950)
Tuđa zemlja (1957)
Noć i jutra (filmski scenario) (1958)
Tišine (1961)
Magla i mjesečina (1965)
Eseji i ogledi (1966)
Derviš i smrt (1966)
Za i protiv Vuka (1967)
Tvrđava (1970)
Ostrvo (1974)
Sjećanja (1976)
Krug (1983)

Izvor: Vikipedija

Mehmed Meša Selimović – CITATI

Mehmed Meša Selimović (1910 — 1982) – CITATI

Ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti. (Meša Selimović, TVRĐAVA)

Ulizice to su za mene najgoru ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost. (Meša Selimović, TVRĐAVA)

Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu. (Meša Selimović)

I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac. (Meša Selimović, SJEĆANJA)

Gdje je istina? Možda uvijek treba čuti samo jednu stranu; druga strana ima svoju istinu, i onda ne znamo ništa. (Meša Selimović, OSTRVO)

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelj. (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago. (Meša Selimović, TVRĐAVA)

Ko bi znao šta je u mislima žensku stvorenju, to je zatvorena i nepristupna pećina, godinama s njom hljeb i postelju dijeliš pa ne znaš ko je ni kakva je, obilaziš oko njenog tijela, držiš ga u rukama, a u njoj ne znaš šta je, ne vidiš šta misli. Pa čovjeku dođe žao, učini mu se da je sam na svijetu. (Meša Selimović, MAGLA I MJESEČINA)

Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav. – A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi. (meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

– Svako doba je teško, a svoje najteže – govorio je tiho. – Kao u davno pećinsko vrijeme, kad su poplave, divlje zvijeri, teške bolesti prijetile opstanku ljudi, evo danas stihija besmisla prijeti samom životu. Samo, teže neko ikakva slijepa stihija ranije. Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrijednost ničemu. Obezvrijedili su riječi kojima su se ljudi zaklanjali kao štitom i koje su nas hranile nadom. Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda?! Otete su nam, prešle u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji se nas tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako, i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i: ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer nikoga više ne čuje i ne razumije, ali važan je za nas, i jer je to jedino što još možemo učiniti u ovom svijetu bučnih mašina i agresivnog besmisla, hidrogenskih bombi i ideoloških rafala. (Meša Selimović, OSTRVO)

Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu. (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja. Jer ti možda misliš o meni što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te niko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem zlu namjeru, a to nije dobro, rat je, prijek pogled je opasniji nego u miru, teže se podnosi i krvavije vraća, a ponekad sumnja i strah natjeraju čovjeka da učini ružnu stvar, da se osigura i odbrani. (Meša Selimović, MAGLA I MJESEČINA)

Nije čovjek ono što misli, već ono što čini. (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
– Ti bi otišla?
– Otišla bih.
– Zato što me ne voliš?
– Zato što te volim.
(Meša Selimović, TVRĐAVA)

Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.
Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može. (Meša Selimović, OSTRVO)

Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode? (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Otići ću jednom.
Kuda?
Ma kuda.
Kada?
Nikada.
Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje nestaje. Ostaje tuga. Ostaje život oko nas.
(Meša Selimović, OSTRVO)

– Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha.
– Onda da živimo u grijehu?
– Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.
(Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.
Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može. (Meša Selimović, OSTRVO)

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Kako su ljudi nesavršeni. U svemu. Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže u ženi, u drugom čovjeku, u laži. Potrebna mi je ta druga polovina a o njoj ništa ne znam. Drugi čovjek je zatvorena kutija i ništa iz njega neće izaći ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se neće otkriti. Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom. Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj čistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali. (Meša Selimović, OSTRVO)

Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.
Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće. (Meša Selimović, TVRĐAVA)

Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni sa kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti! (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Zar niko ne može da pobjegne od svoje prošlosti? Zar ljudi moraju da se okreću u krugu, nesposobni da izmijene sudbinu koja im je unaprijed određena? I koliko je krvno i psihološko naslijeđe sreća ili nesreća, napredak ili zaustavljenje. (Meša Selimović, KRUG)

Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje. (Meša Selimović, TVRĐAVA)

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. (Meša Selimović, DERVIŠ I SMRT)

Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini ili fotografija je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs