Laza Kostić – DUŽDE SE ŽENI

DUŽDE SE ŽENI Iz mora nikli dvorovi beli. Čim su se tako divno popeli? Jesu l’ ih vali sobom izneli, lice im vodom umili slanom, il’ ih je sunce umilo danom? Ni voda vlagom, ni sunce sušom, Venecija je dahnula dušom: prošla je bolest večita, duga, prošla je skoro morija, kuga. Đemija plovi bogata, zlatna, u more stere vezena platna, more se pred njom veselo peni: Dužde se ženi. Al’ ne ženi se ko drugi ljudi: Careva ćerka čeka i žudi prosilac da joj okiti grudi divotom svega istočnog blaga, pa da mu bude nevesta draga; al’ dužde na nju…