Tin Ujević – Devet mjeseci što ja siđoh s uma

* * *

Devet mjeseci što ja siđoh s uma;
devet mjeseci što od srca sunca
srce i mozak preko usne bunca;
devet mjeseci Bijesa, čudna kuma.

Ne pamtim sâm što govorim i kažem,
sredinom trupa prešla mi je pila,
a mila žena (nježna vila, svila)
neće me više draganom i pažem.

Mračna su ova čela niskih briga,
podla ramena zgrbljena od rada;
svjetlosna zemlja gdje Ljepota vlada
bježi u tamu poređanih knjiga.

I blatan mi je ovaj uski globus,
a želja ruši, ko iz silna topa,
tumbe sa u prah oborena stropa,
nenadan, smrtan i odvratan obus.

Čeznuće biti Mladi i Visoki,
htjeti i moći samo silne stvari,
i biti divi, biti gospodari,
i plandovati, i biti duboki;

ljubav za čedni život sazrcavni,
za okno duše na mističnu pupku,
za grešnu ljubav do dušinu kupku,
sve se to gubi, i u muku tavni.

I u toj pustoj beznadežnoj studi
posljednja jošte samilosna igra
kroz ovaj život progonjena tigra,
za lice Pravde, to je: biti Ludi.

Tin Ujević, KOLAJNA (1920)

–> VIDEO – Recitacija <–