Ознака: Kolajna

* * * I ja što evo bezumno ispisah slovjenske pjesme iz krvava srca, ne znadoh reći svoj najljepši vrisak i otrov nade što u mraku grca. Jer otkrih da su strasti preduboke za slatke riječi, ugašene slutnje; a da nam želje, oblačne, visoke, ne stižu frule niti skladne lutnje. No kada skoro panem nauznačke, i budem nošen na neslavnu odru, presvijetle zvijezde ko presvete značke u mome oku ugasnut će modru. Pečate krsta bezimenu grobu moje blaženstvo kad ne bude mene gnjila će kriti plamenu utrobu, a tajnu smrti kletva jedne žene. Tin Ujević, KOLAJNA (1920) –> VIDEO –…

* * * Devet mjeseci što ja siđoh s uma; devet mjeseci što od srca sunca srce i mozak preko usne bunca; devet mjeseci Bijesa, čudna kuma. Ne pamtim sâm što govorim i kažem, sredinom trupa prešla mi je pila, a mila žena (nježna vila, svila) neće me više draganom i pažem. Mračna su ova čela niskih briga, podla ramena zgrbljena od rada; svjetlosna zemlja gdje Ljepota vlada bježi u tamu poređanih knjiga. I blatan mi je ovaj uski globus, a želja ruši, ko iz silna topa, tumbe sa u prah oborena stropa, nenadan, smrtan i odvratan obus. Čeznuće biti…

* * * Svjetlosti moje vjere, tugo tuge, kaži mi stazu žutim perivojem i daj da grlim braću, plačidruge, i da plačem, da plačem po svojem; Ljubavi moga bola, moga boga, daj mi da gazim čvrstim stopalima po žetvi što je zlati žega mnoga, po vijencima, po snima propalima. Nikada više neću sresti one blažene oči sanjarskih badema ni rajski osmijeh plašljive Madone, ni krotko čelo, mudra usta nijema; bogzna na kojoj zaprašenoj cesti izgubio sam sjenku svoga duha; i nikad više, nikad neću sresti usne nježnosti pravcem moga uha. I ako oblak udre gustom krpom, a kruta java stegne…

* * * Blaženo jutro koje padaš u svijetlom slapu u tu sobu, već nema rane da mi zadaš, počivam mrtav u svom grobu. Možda ćeš ipak da potpiriš pepelom iskru zapretanu – jer evo, trome grudi širiš čeznućem suncu, jorgovanu. Dijeliš mi neke tihe slasti kad o tvom zaru vidim knjige na polici – i cijeli tmasti vidik te sobe pune brige. Za mene ipak nešto fali u ovoj uzi bez raspeća, na dragoj usni osmijeh mali, u čaši vode kita cvijeća. Blaženo jutro koje padaš sa snopom svjetla u tu sobu, već nema smrti da mi zadaš, no…

* * * Ove su riječi crne od dubine, ove su pjesme zrele i bez buke. – One su, tako, šiknule iz tmine, i sada streme ko pružene ruke. Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik i katkad su mi drage moje rane. Jer svaki jecaj postati će zlatnik, a moje suze dati će đerdane. – No one samo imati će cijenu, ako ih jednom, u perli i zlatu, kolajnu vidim slavno obješenu, ljubljeno dijete, baš o tvome vratu. Tin Ujević, KOLAJNA (1920) –> VIDEO – Recitacija <–