Meša Selimović – DERVIŠ I SMRT / Derviš i smrt je roman Meše Selimovića pisan u razdoblju od 1962. do 1966. godine.
‘Ja sam htio da napišem roman o ljubavi, roman o tragediji čovjeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj služi postane suština njegova života: promašio je ljubav, promašiće i život.“ – ovo je povodom romana “Derviš i smrt“ zapisao Meša Selimović u knjizi pod nazivom “Sjećanja“.
DERVIŠ I SMRT / Odlomci iz knjige:
Kad bih umio da napišem najlјepšu knjigu na svijetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i lјubavi. I sve što mogu, to je da sa zahvalnošću pomenem njeno ime na početku ove priče, koja, kao i sve druge, govori o traženju sreće. (Pisac)
Ljubav je valјda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.
Uvijek sam smatrao da je prijatelј čovjek koji i sam želi oslonac, polutina koja traži dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smolјav, nužno dosadan, mada drag, jer izanda, kao žena. A on je cjelac, uvijek svjež i uvijek drukčiji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu što je preduzimao.
Ništa mu nisam mogao ni dodati ni oduzeti, i bez mene i sa mnom bio je ono što je, i ja mu nisam bio potreban. A opet se nisam osjećao nižim.
Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijatelјstvo. Prijatelјstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao lјubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi.
Poštujem lјude koji i u nesreći ostanu plemeniti.
Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlјi, a grane se pod nebo uzdižu.
Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov.
Ne znam šta će biti zabilјeženo, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad.
Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.
Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena.
Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ?
Upitao sam se, ne bi li bilo bolјe prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovlјena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno islјeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolјe bilo slomiti trščano pero pažlјivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrlјompodsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove.
Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.
Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želјa a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine.
Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udalјio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.
Živimo na zemlјi samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni?
Stolјećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravlјamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji lјudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju.
Živimo na razmeđu svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolјe smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa.
Šta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelјa izmakne pa sve počne da se ruši i odronjava? Život je izgledao čvrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i neskrivlјen, porušio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska.
S brda, iz ciganske mahale, što se povukla u vis i na kraj, zaglušno je udarao bubanj i pištala zurna, đurđevsko veselјe se sručivalo na kasabu kao plјusak, neprestano, nikud se od njega nije moglo pobjeći. Budale, mislio sam nesabrano, jučerašnjom srdžbom. Oni i ne znaju da ima važnijih stvari na svijetu.
Ali moja lјutina nije bila vrela kao sinoć. Nije bila ni lјutina, već uvrijeđenost. To ludo veselјe je smetnja i nepravda, moja briga je otežana njime. Sav sam se pretvorio u nju, postala je moj svijet i moj život, ništa izvan nje ne postoji. Nesavladivo je teško sve što sam mogao da učinim, ličilo je na prestup ili na prve korake u životu.
A morao sam, zbog sebe, brat sam mu, zbog njega, brat mi je, i ne bih tražio drugi ni bolјi razlog izvan tog uobičajenog što lijepo zvuči i objašnjava se sam sobom, da nije bilo ovog nemira u meni, ovog nespokojstva punog crne slutnje, što me nagonilo da zelenom srdžbom mislim na zatvorenog brata: zašto mi je to učinio.
U početku sam pokušavao da se odbranim od te sebične misli. Nije lijepo, govorio sam sam sebi, što njegovu nevolјu smatraš samo svojom nesrećom, on je krv tvoje krvi, treba da mu pomogneš, ne misleći na sebe. Tako bi bilo lјepše, mogao bih da budem ponosan na svoju plemenitu misao, ali nisam uspijevao da odstranim brigu o sebi.
I odgovarao sam svojoj nemoćnoj čistoj misli: da, brat mi je, ali baš zato je teško, i na mene je bacio sjenku. Ljudi su me gledali podozrivo,
podsmješlјivo ili sažalјivo, neki su okretali glavu da nam se pogledi ne sretnu. Uvjeravao sam sam sebe: to je nemoguće, samo ti se čini, svako zna da postupak tvoga brata nije tvoj, ma kakav da je.
Ali uzalud, pogledi lјudi nisu kao ranije. Teško ih je izdržati, neprestano podsjećaju na ono što bih htio da ne znaju. Bezuspješno nastojiš da ostaneš čist i slobodan, neko tvoj će ti zagorčati život.
Držalo me to mutno raspoloženje i kad sam izašao na sokak, u siv kišni dan, prošaran mokrim pahuljicama snijega, stiješnjen gomilom crnih oblaka što su poklopili svijet. Vjetar je hujao kroza me, bio sam pusta špilja.
Kako se liječi prazno srce, Ishače, prikazo, što je uvijek nanovo izmišlja moja nemoć?
Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovolјne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova.
Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove.
Cijenim nova prijatelјstva, ona su lјubav koja nam je uvijek potrebna, ali stara prijatelјstva su više nego lјubav, jer su dio nas samih.
Sad sam shvatio: to je prijatelјstvo, lјubav prema drugome. Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelј. Ali mogu da kažem: biću ti prijatelј.
Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše,
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi,
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli,
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega — da je svaki čovjek uvijek na gubitku.
Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin:
Nisam znao da je bio toliko nesrećan.
Mir njegovoj namučenoj duši!
Meša Selimović
Pročitajte više:
Meša Selimović – KNJIGE, CITATI, BIOGRAFIJA, ZANIMLJIVOSTI
Meša Selimović o Dostojevskom, knjizi DERVIŠ I SMRT, ljubavi, smrti, smislu života, čitaocima…
PROZA – Pojam, autori, knjige, citati… / Plejada veličanstvenih
POEZIJA – Najlepše pesme, poeme, soneti, citati i biografije domaćih i stranih autora
PESME ZA DECU – Otpevane pesme, Recitacije, Tekstovi pesama, Knjige, Video
BAJKE i LEGENDE – Najlepše bajke i legende svih vremena, narodne bajke, bajke najpoznatijih autora…
Kutak za decu – PESME, BAJKE, KNJIGE, CRTANI FILMOVI…
Knjige u pdf formatu ~ Biblioteka elektronskih knjiga
BISTROOKI – Kutak za bistrooke
Foto kolaži: Bistrooki – www.balasevic.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)