Dobriša Cesarić – OBLAK / Video, Recitacija (govori autor), Tekst pesme, Analiza
OBLAK
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al’ oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il’ za hljebom,
A on — krvareći ljepotu —
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
Dobriša Cesarić
O pjesmi OBLAK / ANALIZA
Odakle duboka tragika ove pjesme? Kako je lirski pjesnik došao u taj teški položaj da ispovijeda tragični nazor o svijetu, a — što je još važnije — kako se našlo čitalaca koji su u toj tragici osjetili upravo svoju osobnu problematiku? Do sloma stare monarhije hrvatsko je obrazovano građanstvo imalo pred očima ideal koji se, po općem sudu, mogao i morao ostvariti, nacionalno oslobođenje. Težnja za tim idealom, koji nije bio nedostiživ, nije dopuštala da se razvije osjećaj prave tragičnosti.
Ali kad se god. 1918. stvorila stara Jugoslavija, koja je, naoko, bila ostvarenje tih općih težnja, prilike su se potpuno promijenile. Ideal nacionalnog oslobođenja ostvario se u staroj Jugoslaviji, ali u izvrnutom i iznakaženom obliku u kojem od ideala nije ostalo ništa. Težnje za oslobođenjem brzo su se pojavile iznova, ali sad kao svojina reakcionarnih političkih grupacija.
Obrazovani liberalni građanin, građanski pjesnik gledao je u crno kamo bi god svrnuo pogled. Doba između dva rata doba je najdublje tragike obrazovanoga hrvatskoga građanstva — u to je doba nikla ova pjesma. A dokle god ljepota ne zavlada u svim odnosima među ljudima i ne preporodi ih, tragika će joj ostati aktualna.
Ako se srž jedne pjesme pokuša objasniti ovako, iz raspoloženja doba u kojem je nastala, što će onda ostati kao pjesnikova zasluga, kao njegov stvaralački akt? Cesarićevo je što je on tu duboku ljudsku i društvenu tragiku potpuno izrazio u krhkoj i nježnoj lirskoj pjesmi. Osnovna tragična problematika čitavoga doba u tom lirskom filigranu — to je Cesarić. I to tiha, diskretna intimna lirika bez trunka patetičnosti. Uvjeren sam da će biti malo lirskih pjesnika u svjetskoj književnosti koji bi se u tom mogli mjeriti s Cesarićem. A upravo to je i osvojilo sve mlade.
Jer u posljednjim decenijama, u teškim našim prilikama, tako nas je zasula patetičnost i naša i tuđa, i iskrena i lažna, da joj danas nitko više ne vjeruje. Naročito joj ne vjeruju mladi.
Nailazili smo u toku ove interpretacije na česte napetosti u naoko mirnoj Cesarićevoj lirici. Ovo je najdublja, osnovna napetost u toj pjesmi: snažno tragično duševno raspoloženje i krhka, nježna lirska forma. Ima u toj pjesmi još jedna takva napetost, koja nije spomenuta.
U lirskoj pjesmi važna je crta njezine izražajnosti, u kojem je glagolskom vremenu ona ispjevana. Vidrićev je prvi pejzaž ispjevan potpuno u prezentu, u drugom se izmjenjuju vremena prošlosti i prezent: prezent služi samo za opis noćnoga pejzaža. Ako je lirska pjesma ispjevana u prezentu, trajnost i statičnost prezenta, njegovo, rekli bismo, ispadanje iz tačno određene vremenske skale — jer čista sadašnjost samo je tren — pogodovat će tomu da se pjesma shvati kao trajnost, simbolički. Prezent nas upravo nuka na to. A, eto, Cesarićev Oblak, koji se mora shvatiti simbolički ispričan je u perfektu. I u tom se očituje Cesarićevo prigušivanje i smirivanje izraza.
Pjesma naoko djeluje kao obična domaća vijest — da nas se to jače dojmi snažna simboličnost njezina kazivanja.
Hoćemo li zbog toga Cesarića nazvati pjesnikom simbolistom? Nećemo. Razliku između lirskog simbola i evropskoga simbolizma lijepo nam je objasnio Staiger. Sva se lirika, pa i sva poezija, služi simbolima, jer su oni osnovna značajka pjesničkoga jezika. Ali ta nam se simbolika čini prirodnom, u njoj nema ništa ni umjetno ni izvještačeno. Simbolisti, naprotiv, »umjetnim putem stvaraju vezu između duševnoga i pojavnoga svijeta«, njihovi simboli stvaraju dojam cvijeća iz staklenika.
Toga kod Cesarića nema. Sva je njegova simbolika jednostavna i prirodna, bliska narodnoj pjesmi. I u tom pravcu on se potpuno poveo za Schopenhauerovim savjetom pjesnicima: neka se posluže običnim riječima da nam kažu neobične stvari.
ZDENKO ŠKREB
DOBRIŠA CESARIČ, OBLAK
Iz knjige: Uvod u književnost, Zagreb, 1961
Dobriša Cesarić PESME, BIOGRAFIJA, CITATI
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)