Jovan Dučić o Milanu Rakiću

Jovan Dučić o Milanu Rakiću

Dr Vasa Milić – Razgovor sa g. Jovanom Dučićem, objavljen povodom smrti Milana Rakića (1938). Prenosimo samo Dučićeve odgovore.

Sa Rakićem sam postao svesrdnim prijateljem već u prvom susretu, sa prvim pogledom, sa prvim stiskom ruke. Uostalom, sa Rakićem nije ni bilo mogućno drukče. On je bio napravljen od jednog komada, sav prav, neposredan, integralan, sav zatvorena linija. Ničeg napolovičnog, uslovnog, konvencionalnog. Kako je bio zreo u svačem, bio je to najpre u odnosu sa ljudima. Ili je odmah postao nečiji prijatelj, ili je celog veka ostao dalek, nepristupačan, nepremostiv… Od onih kojih se klonio, branio se prekomernom učtivošću koja odalečuje većma nego i preka reč.

Njegova blagost karaktera, koju su drugi isticali, bila je, naprotiv, sva u sigurnosti, preciznosti, uzdržanoj posebnosti kao i njegove strofe.

Upoznao nas je u Parizu nekada Kosta Kumanudi, nama obojici najmiliji drug u Latinskom kvartu. Ali kog dana i kojom prilikom7 Ko bi se setio tih mladićkih dana kada smo svi ličili jedan drugom, i kada se niko nije udubljivao u svoje utiske ni beležio svoja iznenađenja.

Ja sam došao prvi put u Pariz 31. decembra 1899, znači poslednji dan XIX veka. Te večeri je svršavalo jedno veliko i sjajno stoleće u kojem su se do vrhunca bile popele sve nauke stare i nove, sve ideje o čovečnosti i slobodi, svi uspesi u pronalascima, i svi rodovi u umetnosti i književnosti; a rađao se drugi i krvavi vek koji će ove poreći i uniziti, i koji će dati megalomane i utopije, i koji preti da sve razori što je hiljadama godina stvarano.

Pariz je, međutim, te noći bio sav osvetljen, ulice sve raspevane, Sena sva u ognjevima svih boja, i sav vazduh u muzici i klicanju. A novi vek je objavljen zvonima sa crkava, i topovima sa utvrđenja, i bahanalijama kakve Pariz možda nije poznavao. Niko nije predosećao da će već posle prve desetine novih godina u Evropi pasti krvava kiša i da će veliki rat otvoriti zatim put svima zaverama protiv daljeg progresa i čovečanstva.

Tih dana sam verovatno upoznao prvi put mog druga Rakića. On je sprva izgledao u svemu sličan drugim zemljacima sa kojima sam se već sretao, otmenim drugovima, uostalom, kakva je bila cela ondašnja srpska studentska generacija u Parizu. Ako ga nisam naročito zapamtio isti čas, to je zato što Rakić još nije bio pesnik. Znao sam ga najpre po očima izvanredno toplim i osmehnutim, i usnama koje su bile stalno u osmehu punom duševnosti. Nešto čisto, istinski mladićko, blagorodno, ni najmanje blazirano izbijalo je iz svega što je od njega dolazilo.

Svakako, mi smo se našli najpre na terenu samo zajedničke mladosti, i sastali se u dve kapi naše lepe srpske krvi koje su se brzo slile u isti mlaz. I kada god smo se zatim sretali u životu — a to znači u Beogradu, gde smo obojica samo povremeno nailazili živeći oba stalno u inostranstvu — uvek smo se sretali sa toplotom i radošću, kao dva blizanca. A kada smo što napisali, mi smo uvek i najpre pomišljali jedan na drugog kao najsigurnijeg i najljubaznijeg čitaoca onog što koji bude dao; i uvek satima razgovarali jedan o drugom bez ustezanja, i to ne samo u pokudi, nego i u ushićenju…

Ja sam se uvek osećao čovekom sa Juga prema Rakiću iz Beograda — jedne pomešane sredine koju sam ja teže osećao. Ali sam zato naročito uživao u Rakićevom odvajanju od celine, od opštosti, od poretka. On je i kao Beograđanin poznavao u njemu samo svoje školske drugove. Izbegavao je skrupulozno sve nove susrete. To je bio čovek koji je najmanje dopustio da bude dosađivan.

Nikad nije bio u šetnji ulicom koju je uvek pretrčavao. Znam trojicu naših uglednih pisaca koje je izbegavao dugo dok se nije morao s njima sudariti da ih zatim lično upozna. Ali nikad nije podneo njihovu opsadu ni njihovu srdačnost. Makar i najljubazniji čovek na svetu, Rakić je bio stvarno jedan veliki samotnik. Činilo mi se da nikog šešir nije toliko pokrivao, ni kaput toliko zakopčavao. Ceo svet je za Rakića govorio da je najfiniji čovek, ali ga niko nije imao u rukama.

Jednog zimskog jutra u Luksemburškom parku u Parizu, pored statua starinskih kraljica iz doba Merovinga i Karolinga, sa snegom po krunama i odelu, naš drug Kumanudi mi je pokazao dva-tri papirića na kojima su bili nečiji stihovi. Ja sam već štampao bio u novom Srpskom književnom glasniku svoje pesme Dubrovački ma- drilal, Zalazak sunca i druge, i bio već priznat „novom zvezdom“. Kumanudi mi je tražio mišljenje o stihovima koje smo zajedno pročitali, ne kazujući ko je njihov pisac. Kako je Kumanudi i sam bio poznat kao vrlo književan čovek, verovao sam da su stihovi njegovi, što je on odricao tvrdeći poštenom rečju, zaklinjanjem u život, upiranjem prstom u nebo…

Ja sam našao da su pesme dobre. Dopalo mi se, kao novo, u jednoj pesmi slikovanje „daska-praska“. I ocenio sam da ti stihovi uopšte dolaze nesumnjivo od pesnika kulturnog i koji ima talenta. Ali ipak ne saznadoh njegovo ime. Malo docnije je Rakić
završio studije i konačno otišao u Beograd, posle čega su ti isti stihovi izišli ubrzo u Srpskom književnom glasniku, samo sa potpisom: „Z“. To su bili Rakićevi stihovi. On se sa tim opet sakrio! Opet dobro nabio šešir i zakopčao kaput, ali lepota njegove inspiracije, neposrednost, intiman ton, mudrost u njegovom izražavanju, i jedna posebnost u svemu što kaže i kako kaže, brzo ga je napravila ne samo poznatim nego i čuvenim. Od toga doba naša dva imena su išla naporedo, i njih izvesno ništa više neće razdvojiti.

Što se tiče Rakićevih misli o jedanaestercu i dvanaestercu, on je imao potpuno pravo. U tim metrima su ispevali mnogi veliki pesnici svoje često puta najlepše pesme. Francuski XIX vek je, skoro isključivo, vek tih dvaju stihova. Rakić je u njima sve ispevao, a i ja lično najveći deo svojih stihova. Ne mora ovo biti zakon za druge generacije. Već prvo pokolenje posle nas je
prešlo na slobodni stih — slobodni često i od ritma a ne samo od rime!

To nije smetalo da posleratna poezija dadne nekoliko lepih imena. Ja sam uvek bio manje za samo jedan ili dva stiha, ali sam svakako uvek bio protiv slobodnog stiha koji su neki kod nas smatrali novim, mada su Verlen i Verharen pre pedeset godina pisali u tom stihu, a Leopardi pre stotinu… Čak i poezija urođenika na Madagaskaru, koja je vrlo lepa, ispevana je u slobo-
dnom stihu. I najstariji ljudski stihovi su morali biti slobodni a ne ritmovani i slikovani. Heksametar grčkog eposa je jedna velika etapa u razvitku stiha. Prema tome, slobodan stih je povratak onamo odakle se davno nekad pošlo, još u pravekove… Ali zar to nešto smeta da u njemu budu izražene i najdublje i najtananije misli!

Mi smo baš u doba cvetanja slobodnog stiha (1895——1915), Rakić i ja, pisali u najstrože vezanim strofama i odmerenim stihovima. Nismo išli za vremenom! Ali je vreme pošlo za starim dobrim pesničkim osvedočenjima: danas već slobodni stih je izišao iz mode, i najbolji pesnici poslednjih godina vraćaju se staroj estetici, strogoj strofi, ritmu i sliku, kao u doba najpedantnijih parnasovaca. Ovo je, naravno, mnogo teže, i mnogi se ne laćaju strofe i rime. Ali ovde ima prednost koja je nepobitna: slobodne stihove niko ne uči naizust. A pesma koja ne živi na ustima ljudskim, ona ne živi nikakvim životom, i ona, ako ništa drugo, ostaje samo na hartiji.

Rakić je dvanaesterac doveo do savršenstva. Njegova poezija, naročito, nije mogla biti rečena bez tog tako ozbiljnog i ponosnog ritma. Način njegovog izražavanja i njegova figura išla je uvek na taj široki okvir. Ima nečeg narativnog u njegovoj pesmi, nešto od epske siline koja nije mogla biti zatvorena ni u kakvu drugu formu. Vi poznajete puno dubokih pesama u mnogih
evropskih pesnika koje su kazane u stihu često puta volo sićušnom i na izgled frivolnom, ali je posredi i ceo način izražavanja sasvim drukčiji nego u Rakića.

Ovaj naš pesnik je kao srpski guslar u desetercu našao u dvanaestercu instrumenat koji je odgovarao i njegovoj celoj prirodi. On je disao u dvanaestercu. Sve strane stihove koje je kad izgovarao bili su u tom metru! A ja mislim da ovo daje posebni čar njegovoj knjizi, koja izgleda mali epos ispevan od početka do kraja u jednom dahu, na jednom glazbenom instrumentu, o jednom jedinom ali vrlo krupnom predmetu.

Bila je velika nesreća za srpsku književnost što je Rakić već pre petnaest godina prestao da piše. On je imao još puno da kaže. Mikelanđelo je tek posle šezdeset godina slikao svoju Sikstinsku kapelu, a Gete u osamdesetim godinama završio drugi deo svog Fausta. I danas u Francuskoj pišu najbolje ljudi koji su bliski sedamdesetoj godini: Marsel Prevo, Andre Žid, Anri Bordo, a pesnik Pol Valeri, matematičar, ovih je dana izabran za profesora estetike na jednom pariskom univerzitetu… Treba ostaviti samo smrti da heroju otme mač, a pesniku njegovo pero…

1938.

Jovan Dučić

Dr Vasa Milić – Razgovor sa g. Jovanom Dučićem, objavljen povodom smrti Milana Rakića

Jovan Dučić – PESME, CITATI, KNJIGE, BIOGRAFIJA, ZANIMLJIVOSTI

Milan Rakić PESME, CITATI, BIOGRAFIJA, ZANIMLJIVOSTI

Foto kolaži: Bistrooki – www.balasevic.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)