Slavko Mihalić – PROGNANA BALADA

Slavko Mihalić – PROGNANA BALADA

                               Majci, ocu

Dogodilo se to iznenada
Tako, jugo je bilo u zraku
I jesen je sličila na proljeće
Dogodilo se to s osmijehom sunca na
ustima

Taj čovjek, inače s leđima kakve
planine
Inače s virom mudrosti u očima
Inače s rukama teškim poput gromova
Udarac šake čuo bi se dugo

Taj čovjek u taj čudan dan
Kažem: djevojka jedna raskopčala
košulju
(Zagledala se kroz prozor umjesto
u ogledalo)
Kažem: na obali se vrba omacila

Glasi se iz dubine
Ma sve oblake razmahne
Ma zapjeva takvim složnim glasom
Protrnula je ulica (kao da joj spala
haljina)

Najprije od stida
Poslije od silne radosti
Jedan prodavač naranči širom je otvorio
vrata trgovine

I još mu nije bilo dosta
I još mu nije bilo dosta
Još premalo
I napisao je iznad vrata
Uzmite što vam pripada

Ali poslije noći koja je slijedila
Poslije minuta koje su došle u tamnim
odijelima
Poslije sekundi sa cilindrima i bambusovim
štapovima

Prokleti sjevernjak dunu
Djevojka zakopča košulju
Otpadoše mace s vrba
Prodavač se lati mušterija

Počevši od predgrađa

A čovjek onaj što je pjevao
Usitnjen do mikroba
I podložan do nepokretnosti
Bude prognan

Ta netko je morao platiti

Zagreb, 1. 1. 1955.

Slavko Mihalić

Krugovi, 1956.