Ознака: Slavko Mihalić

Slavko Mihalić – PROGNANA BALADA

Slavko Mihalić – PROGNANA BALADA

                               Majci, ocu

Dogodilo se to iznenada
Tako, jugo je bilo u zraku
I jesen je sličila na proljeće
Dogodilo se to s osmijehom sunca na
ustima

Taj čovjek, inače s leđima kakve
planine
Inače s virom mudrosti u očima
Inače s rukama teškim poput gromova
Udarac šake čuo bi se dugo

Taj čovjek u taj čudan dan
Kažem: djevojka jedna raskopčala
košulju
(Zagledala se kroz prozor umjesto
u ogledalo)
Kažem: na obali se vrba omacila

Glasi se iz dubine
Ma sve oblake razmahne
Ma zapjeva takvim složnim glasom
Protrnula je ulica (kao da joj spala
haljina)

Najprije od stida
Poslije od silne radosti
Jedan prodavač naranči širom je otvorio
vrata trgovine

I još mu nije bilo dosta
I još mu nije bilo dosta
Još premalo
I napisao je iznad vrata
Uzmite što vam pripada

Ali poslije noći koja je slijedila
Poslije minuta koje su došle u tamnim
odijelima
Poslije sekundi sa cilindrima i bambusovim
štapovima

Prokleti sjevernjak dunu
Djevojka zakopča košulju
Otpadoše mace s vrba
Prodavač se lati mušterija

Počevši od predgrađa

A čovjek onaj što je pjevao
Usitnjen do mikroba
I podložan do nepokretnosti
Bude prognan

Ta netko je morao platiti

Zagreb, 1. 1. 1955.

Slavko Mihalić

Krugovi, 1956.

Slavko Mihalić – ZA STOLOM, SRED OCEANA

Slavko Mihalić – ZA STOLOM, SRED OCEANA

Izgubljen, za stolom, sred oceana
mislim o sebi kao o pustoj hridi
koja s ruba svijeta tone u dubinu,
u to more koje bijaše u početku
i nitko nije mogao ni htio iz njega,
stalno je u svemu tiho šumjelo
čineći neprekidno isti tajanstveni krug
kojim jure Zemlja, Sunce, Zviježđe,
jedan svemir u srazu sa stotinu
drugih, još se ne zna oko čega
ukoliko nije ova pisaljka koja
razgrće vremena,
smije se, ruga,
otkrivajući bolju sliku
koja leti
istim putem, samo unatrag.

Slavko Mihalić

Slavko Mihalić – SUZDRŽANA BALADA

Slavko Mihalić – SUZDRŽANA BALADA

To je ono: bezruk u samoći
Izmislio si bajku o ljubavi, plesu i
vinu
Ti si od onih što se vraćaju s potajnim
granatama
Pa se neočekivano dijele na otpatke

Ali budi tu više od jednog života
Budi kao zid – po strani, a stalno
prisutan
Kao prostor, napokon, koji se odrekao
izgleda
Da bi nadmudrio izdaju

U tome je veličina poraza – da čovjeka
posve oslobodi
Da više ne mora strepiti da više ne mora
skupljati
I budeš li otvoren kao vrata ruina
Svi će putovi voditi kroz tebe

Slavko Mihalić

Slavko Mihalić – PROLJEĆE BEZ NAMJERE

Slavko Mihalić – PROLJEĆE BEZ NAMJERE

Pitko je ovo proljeće
Da je samo sunce, bilo bi zasitno
Da su samo oblaci, bilo bi bez okusa
Ovako pali grlo i blaži ga

Ipak je netko prošao s lukom i oštrim
strijelama
… Još su dugo drhtali odrazi na vodi
Bojim se za one koji hoće i u tome
nalaze smisao
Ne privikavaju li se na silne poraze

Ne kažem da se vrate porušenim svetištima
Ne savjetujem da se počnu opraštati
s mrtvima i živima
Samo strepim za njih
… Koliko vjetar strepi za granu koju
raščešljava

Ovo je proljeće bez namjere
Visibabe su izrasle a nitko se nije
trudio
Niti su one nastojale – tako se
dogodilo
Mogle bi visoko izrasti

Zagreb, proljeće 1954.

Slavko Mihalić

Krugovi, 1955.

Slavko Mihalić – MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

Slavko Mihalić – MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.
Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.
Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.
Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,
majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima,
pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.
Samo klauni znadu kako se možeš izvući:
plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice.

Zürich, listopada 1973.

Slavko Mihalić

Forum, 1974

Slavko Mihalić – ZIMSKI KRAJOBRAZ

Slavko Mihalić – ZIMSKI KRAJOBRAZ

U snijegu vidiš kuće kojih nema,
nepostojeće gradove.
Odjeneš kaput od snježnih pahuljica
(iznutra je zima vrlo ugrijana)
i voliš svijet.

U stvari ti ljubiš prošlost svojeg djetinjstva
u mokrim cipelama,
čudesno šarenilo boja oko Božića i Nove godine.

Bezumno čezneš za nečim što se moglo dogoditi.
Bilo je tako blizu.
Virio si kroz okno, na vršcima prstiju.

Moglo se dogoditi, ali si odlutao.
Odnijela te snježna vijavica.
U neku tugu protiv volje.

I dovoljna je studen, igra pahuljica,
odjednom se rasaniš na istom mjestu,
tamo gdje si se otkinuo.
Neke divne kuće, čarobni gradovi.
I sam si nešto manje stvaran.

Tvoj san lebdi
tamo gdje si ga napustio
i sve je još jednom prekrasno.

Slavko Mihalić

Iz knjige: Klopka za uspomene, Izdavač: Znanje, Zagreb, 1977.

Slavko Mihalić

Slavko Mihalić (1928-2007) jedan od najvećih hrvatskih pesnika. Nakon studija književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu radio je različite poslove u kulturi, bio urednik, prevodilac, novinar, lektor, sekretar. Pedesetih godina bio je urednik poezije u izdavačkoj kući Lykos, gde su mnogi, tada mladi pesnici sa područja nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika objavili svoje knjige. U dva mandata bio je predsednik Društva hrvatskih književnika i redovni član HAZU (ex-JAZU).

„Da su pesnici čuđenje u svetu, odavno smo znali, ali da se može biti ushićen celim životom bez razlike, prljavštinama i svetlostima življenja u isti mah i istom snagom, u to nas, eto, uverava ovaj plemeniti hrvatski liričar.“ – Milovan Danojlić o poeziji Slavka Mihalića

Kao pesnik čiste lirike, Mihalić je nastavljač one linije koju je nakon Prvog svetskog rata uspostavio Šimić. Za nešto više od pola veka pevanja objavio je tridesetak knjiga.

PESME:

MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

NE OSVRĆI SE NIKAD

PROGNANA BALADA

PROLJEĆE BEZ NAMJERE

SUZDRŽANA BALADA

VREMEPLOV

ZA STOLOM, SRED OCEANA

ZIMSKI KRAJOBRAZ

Slavko Mihalić – NE OSVRĆI SE NIKAD

Slavko Mihalić – NE OSVRĆI SE NIKAD / Tekst pesme:

Ne osvrći se nikad i ne misli često
na neku davno prijeđenu stazu
jer sve što je bilo više biti neće
i svi smo mi ovdje samo u prolazu.

Ne plači za igračkom što je slomljena,
jer svi smo mi igračke u nečijoj ruci,
sudbina je ona koja konce vuče
i kada smo sretni, i kad smo na muci.

Ne, ne misli nikad da je moglo drugačije
ne tuguj za cvijetom što u tebi vene,
jer sve tvoje tuge, kad proleti vrijeme
bit će jednog dana samo uspomene.

Ne čeprkaj mnogo po prošlosti svojoj
i ne skupljaj po njoj mrve prošle sreće,
jer i mi smo mrve pod nebeskom kapom
i sve što je bilo više biti neće.

Ne žali za nekim koga više nema,
nego reci samo: lijepo nam je bilo.
Sačuvaj ga negdje u sjećanju svome,
kao ptić što se na dnu gnijezda skrio.

Ne žali za vinom što je proliveno
i ne skupljaj stakla polomljene čaše,
jer jedino možeš da ozlijediš sebe,
a vina još ima prepune su flaše…

Ne osuđuj život, ne proklinji snove,
ne teži za srećom što je nekad bila.
Tek treba sanjati! Tek treba letjeti!
A tebi još nisu polomljena krila.

I ne misli nikad da ne može bolje,
da ne može ljepše, da ne može više,
jer ti si još uvijek na početku knjige,
koju ovaj život otvara i piše.

Ne gledaj daleko i ne traži zvijezdu
što se negdje sjaji na nebu visoku,
jer zvijezde su lijepe ali su daleko,
a najljepša zvijezda sja u tvom oku.

I sve što je sada bit će samo prošlost,
nitko od nas ne zna što ga sutra čeka,
a sreća je možda odmah tu, kraj tebe,
ni zauvijek prošla, ni tako daleka…

Slavko Mihalić

Video: Pesmu NE OSVRĆI SE NIKAD govori Radojka Đokić

Slavko Mihalić – VREMEPLOV

VREMEPLOV

Vrijeme malih pjesnika
Vrijeme riječi koje same sebi
zatvaraju usta
Vrijeme izdaje poslušnih
Vrijeme slabih gospodara
koji ne podnose jake

Vrijeme sitnih osvita
Samo se odškrine dan
Samo se malo zatamni
tmina
I obični su kišobrani do neba

Vrijeme tišine
u kojoj se rasipaju kosti

I još jednom:
vrijeme pjesnika
koji sa suzama u očima
krpaju stare čarape
poezije

Slavko Mihalić, TIHE LOMAČE (1985)/ Nekoliko malih preludija

Video: Pjesmu govori Rade Šerbedžija

Biseri poezije

Biseri poetskog stvaralaštva / Biseri poezije

EP O GILGAMEŠU / GILGAMEŠ, SUMERSKO-AKADSKI EP

I OPET JESEN – Vitomir Vito Nikolić

DA SU MENI OČI TVOJE… – Jovan Ilić

MIR – Vitomir Vito Nikolić

DOĐI – Enver Čolaković

ČEKAJ ME (i ja ću sigurno doći…) – Kostantin Simonov

EPITAF NA ZEJTINLIKU U SOLUNU – Vojislav Ilić Mlađi

VREMEPLOV – Slavko Mihalić

U međuvremenu – Nikola Vranjković

AKO – Radjard Kipling

DOMOVINA – Janez Menart

Sat – Dušan Bošković

ITAKA – Konstantin Kavafi

AZRA (Kraj tanana šadrvana) – Hajnrih Hajne

Čovek peva posle rata – Dušan Vasiljev

DA ŽIVOT BUDE LJUBAV – Mira Alečković

Prozor kroz koji Dunav teče – Đorđe Nešić

Na dan njenog venčanja – Velimir Rajić

Molitva Fransoa Vijona – Bulat Okudžava

Čeznem da ti kažem najdublje reči… (Gradinar, 41) – Rabindranat Tagor

Sa svetlim poljupcem na usnama – Rastko Petrović

Vera Pavladoljska – Matija Bećković

Svetkovina – Sima Pandurović

U mojoj glavi stanuješ – Stevan Raičković