Anton Pavlovič Čehov – OSTRIGE

Anton Pavlovič Čehov – OSTRIGE / Tekst priče

OSTRIGE

Nije mi potrebno da se suviše naprežem da bih se do najsitnijih detalja setio kišnog jesenjeg sumraka, kad sam sa ocem stajao na jednoj od mnogobrojnih moskovskih ulica i osećao kako me postepeno obuzima čudna bolest. Nisam imao nikakvih bolova, ali su mi noge klecale, reči zastajale u grlu, glava mi se onemoćalo nakrivala u stranu… imao sam utisak da ću odmah pasti i izgubiti svest. Da sam se u tim momentima našao u bolnici, doktori bi na mojoj listi morali napisati Ratev — bolest koja ne postoji u medicinskim udžbenicima.

Pored mene na pločniku stoji rođeni otac u iznošenom lakom mantilu i vatiranoj kapici iz koje štrči beli pramen vate. Na nogama su mu velike teške kaljače. Gordi čovek, iz straha da ljudi ne vide kako on nosi kaljače na bosu nogu, navukao je na noge sare od starih čizama. Ovaj siroti, priglupi čudak, koga ja sve više volim ukoliko mu laki kicoški mantil postaje dronjaviji i prljaviji, došao je pre pet meseci U prestonicu da potraži posao pisara. Čitavih pet meseci lutao je po gradu, molio za posao i tek danas se rešio da izađe na ulicu da prosi milostinju…

Preko puta je velika dvospratna kuća sa plavom firmom „Krčma“. Glava mi je blago zabačena unatrag i u strahu, i ja je zagledam uvis, u osvetljene prozore krčme.

Kroz prozore se vidi kako unutra promiču ljudske prilike. Vidi se i desna strana podijuma za orkestar, dve uljane slike, viseće lampe… Zagledajući u jedan od prozora, spazim beličastu mrlju. Ta je mrlja nepomična i svojim pravolinijskim obrisima se oštro ocrtava na tamno-smeđoj pozadini. Naprežem pogled i u mrlji razaznajem beli natpis na zidu. Tu nešto piše, ali šta — ne vidi se.

Pola sata ne odvajam oči od natpisa. On mi svojom belinom privlači pogled i kao da me hipnotiše. Trudim se da ga pročitam, ali mi je trud uzaludan. Najzad čudna bolest stupa na scenu.Od buke kola čini mi se da je grmljavina, u uličnom smradu razlikujem hiljade mirisa; lampe u krčmi i ulične svetiljke izgledaju mi kao zaslepljujuće mrlje. Svih pet mojih čula je napregnuto i primaju preko norme.

Ja počinjem da vidim ono što ranije nisam video.

— „Ostrige…“ — razaznajem natpis. Čudna reč! Proživeo sam na zemlji tačno osam godina i tri meseca, ali nijednom nisam čuo tu reč. Šta ona znači? Nije li to prezime vlasnika krčme? Ali firme sa prezimenima se vešaju na vrata, a ne na zidove!

— Tata, šta znači ostrige — pitam promuklim glasom, prisiljavajući se da okrenem lice prema ocu. Moj otac me ne čuje. On se zagledao u kretanje gomile i svakog prolaznika prati pogledom… Po očima mu vidim kako hoće da nešto kaže prolaznicima, ali sudbonosna reč kao teški teg visi na njegovim drhtavim usnama i nikako da se otkine. Čak je koraknuo za jednim prolaznikom i dodirnuo mu rukav, ali kad se ovaj okrenuo, on reče: „Oprostite!“ zbuni se i ustuknu.

— Tata, šta su to ostrige? — ponavljam ja.

— To je jedna životinja… Živi u moru…

Istoga trena ja zamišljam tu nepoznatu morsku životinju. Ona mora da je neka sredina između ribe i raka. Pošto je to morska životinja, od nje se, sigurno, sprema veoma ukusna riblja čorba s mirišljavom paprikom i lovorom, nakiselo jelo s kupusom, sos od rakova, služi se hladna sa hrenom…

Živo zamišljam kako donose sa pijace tu životinju, brzo je čiste, brzo stavljaju u lonac… brzo, brzo zato što su svi gladni… strahovito gladni! Iz kuhinje se oseća miris pržene ribe i čorbe od rakova. Osećam kako mi taj miris golica nepce, nozdrve, kako postepeno osvaja celo moje telo… Krčma, otac, beli natpis, moji rukavi, sve ima taj miris, tako snažno miriše da počinjem da žvaćem.

Žvaćem i gutam kao da je zalogaj morske životinje stvarno u mojim ustima. Noge me izdaju od uživanja koje osećam, i ja da ne bih pao, hvatam oca za rukav i naslanjam se na njegov mokri mantil.

Otac drhti i grči se. hladno mu je…

— Tata, jesu li ostrige posne ili mrsne? — pitam ja.

— Njih žive jedu… — kaže otac. — One su u školjkama kao kornjače, ali sa obe strane.Ukusni miris u trenutku prestaje da me golica i iluzije nestaje… Sada mi je sve jasno.

„Kako je to gadno“, šapućem, „kako je gadno!“ Tako, to su, znači, ostrige! Zamišljam životinju koja liči na žabu. Žaba je u školjci i otuda gleda velikim sjajnim očima i pokreće svoje odvratne vilice.Zamišljam kako sa pijace donose tu životinju u školjci sa kleštima raka, sjajnim očima i ljigavom kožom…

Sva deca se kriju, a kuvarica, mršteći se gadljivo, uzima životinju za klešta, stavlja je na tanjir i nosi u trpezariju. Odrasli uzimaju životinju i jedu… živu je jedu, zajedno sa očima, zubima i šapama, a ona skiči i pokušava da ih ugrize za usta…

Mrštim se, ali… zašto ipak moji zubi počinju da žvaću? Životinja je gadna, odvratna, strašna, ali ja je jedem, jedem halapljivo, bojeći se da neotkrijem njen ukus i miris. Jedna je pojedena, a ja već vidim sjajne oči druge, treće. I njih jedem… Na kraju jedem salvet, tanjir, očeve kaljače, beli natpis…

Jedem sve što mi dođe pred oči, zato što osećam da će moja bolest proći samo od jela. Strašno gledaju oči ostriga i odvratne su, drhtim od pomisli na njih, ali meni se jede! Jede mi se!

— Dajte ostrige! Dajte mi ostrige! — izleće krik iz mojih usta i ja pružam ruke napred.

— Pomozite, gospodo! — čujem u taj mah mukli prigušeni očev glas.

— Sramota me je da prosim, ali, bože gospode, više nemam snage.

— Dajte mi ostriga — vičem ja vukući oca za skute.

— A zar ti jedeš ostrige! Tako mali! — čujem pokraj sebe smeh.Ispred nas stoje dva gospodina u cilindrima i uz smeh me gledaju u lice.

— Ti, mališane, jedeš ostrige? Stvarno? To je zanimljivo! A kako ih ti to jedeš? Sećam se, nečija snažna ruka me vuče prema osvetljenoj krčmi. I već zaminut oko mene se okuplja gomila i gleda me radoznalo i sa smehom. Sedim za stolom i jedem nešto ljigavo, slano, što se oseća na vlagu i buđ. Jedem halapljivo, ne žvaćući, i ne pokušavajući da saznam šta to jedem. Čini mi se da ću, ako otvorim oči, obavezno videti sjajne oči, klešta i oštre zube… I,odjednom, počinjem žvakati nešto tvrdo. Čuje se krckanje.

— Ha, ha, on jede školjke! — smeje se gomila. — Budalo mala, zar se to može jesti?

Posle toga pamtim strahovitu žeđ. Ležim na svojoj postelji i ne mogu da zaspim od vatre i čudnog ukusa koji osećam u mojim vrelim ustima. Moj otac šeta iz jednog ugla sobe u drugi i maše rukama.

— Čini mi se da sam se prehladio — mrmlja on — osećam u glavi tako nešto kao da mi neko sedi u njoj… A to može biti zbog toga što nisam… danas jeo… zaista čudan sam, nekako glup… Vidim kako ta gospoda plaćaju za ostrige deset rubalja, zašto da im ne priđem i ne potražim od njih nešto malo… na zajam? Sigurno bi mi dali.

Pred jutro sam zaspao i sanjam žabu koja sedi u školjci i koluta očima. U podne se budim od žeđi i očima tražim oca: on još uvek korača i maše rukama.

Anton Pavlovič Čehov

Prevod: Vida Stevanović

Pročitajte više:

Anton Pavlovič Čehov – DRAME, PRIČE, BIOGRAFIJA, CITATI…

POEZIJA – Najlepše pesme, poeme, soneti, citati i biografije domaćih i stranih autora

PROZA – Pojam, autori, knjige, citati… / Plejada veličanstvenih

PESME ZA DECU – Otpevane pesme, Recitacije, Tekstovi pesama, Knjige, Video

BAJKE i LEGENDE – Najlepše bajke i legende svih vremena, narodne bajke, bajke najpoznatijih autora…

Kutak za decu – PESME, BAJKE, KNJIGE, CRTANI FILMOVI…

Knjige u pdf formatu ~ Biblioteka elektronskih knjiga

MUZIKA ~ Muzičko zvezdano nebo ~ Tekstovi pesama, biografije, citati, zanimljivosti, koncerti, video…

BISTROOKI – Kutak za bistrooke

Foto kolaž: Bistrooki – www.balasevic.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin.:)