Branko Radičević (Slavonski Brod, 28. mart 1824 — Beč, 1. jul 1853) je uz Đuru Daničića bio najodaniji sledbenik Vukove reforme pravopisa srpskog jezika i uvođenja narodnog jezika u književnost. Јedan od najznačajnijih pesnika srpskog romantizma je na krštenju dobio ime Aleksije, koje će 1847. godine, uoči izlaska prve zbirke pesama promeniti u Branko. Studirao je pravo i medicinu u Beču, znao je nemački, latinski, grčki, češki i slovački jezik. Napisao je tri knjige pesama (treća je posmrtno objavljena 1862. godine), ali je i danas jedan od najčitanijih naših pesnika. Umro je prerano, 1853. godine u Beču. Brankovi posmrtni ostaci, po njegovoj želji, preneti su na Stražilovo, 1883. godine.
Branko je bio onaj, i to prvi koji je radost stvorio, tako da su, zahvaljujući njemu, mladost, po sebi, đački život, đačka ljubav i mladost uopšte, postali kod nas jedno, onaj od svakoga priznati poetični deo života. – Miloš Crnjanski
PESME
MINI KARADŽIĆ U SPOMENICU (Pevam danju, pevam noću…)
Branko Radičević je ne samo optimista, nego najradosniji i najživlji pesnik naše književnosti. – Borislav Mihajlović Mihiz