Ознака: Petar Petrović Njegoš

Alfons de Lamartin – HIMNA NOĆI (Prevod: Petar Petrović Njegoš)

Alfons de Lamartin – HIMNA NOĆI /Prevod: Petar Petrović Njegoš / Pesnički prevodi

O svijete, po kome ja milim!
Dan se gasi na tvoje vrhove;
Kada će te, zbilja, oči moje
Neugasnog dana pozdraviti,
Božestveno sijanije divno?

Da jesu li naši za mračnosti,
Žedni dana, stvoreni pogledi?
Rašta dnevi iz svoje svjetlosti
U žalosne tvoje sjenke idu,
Rašta noći, jedan za drugijem?

Moja ruka nije umorena
Diviti se djelu gospodnjemu;
Izbranici božji rasplamani
U njedrima, koja obožaju,
Nijesu mi srca izcrpili!

Bože danah, noćih i časovah!
Voznezi me na sunčane zrake,
Đe k zapadu ide oblak divni,
Svetilišta da prag skrije tvoga,
Đeno noći, ni sna oko nejma,
No nebesna polja, pokrivena
Noćne sjenke nepreglednom mrakom,
Lijepa su za nadeždno oko.

Al’, Bože moj! u ove pustinje
Oko moje sljedi i nalazi
Svuda čuda tvoga prisudstvija!

Al’ iskreni ovi tvoji hori,
Koje tvoja moćna ruka vodi,
I azurni ovi okeani,
Te se njine svaljuju gomile,
I fenjeri ovi, zapaljeni
S rastojanja na rastojanije,
I stojeće, i bjeguće zvjezde —
Sve, Gospodi, ovo razumiješ,
Svekoliko poje, i uči me,
Da u strašne bezdne svekolike,
Napunjene velikoljepijem,
Da su živa visoka nebesa,
Da ispunja tvoje proviđenje
Svojim dobrom sve što si izveo!

Ove volne, zlatne i azurne
I svijetom čistim zažežene,
I svjetovi pokriti oblakom,
Koje oko ne broji smrtnoga,
O Gospodi, sve je to prašina,
Podignuta tvojim koracima!

Tavna noći, razvij u ćutanju,
Obraz divni te nebesne knjige;
Složno tež’te, zvijezde vesele,
Na tragove vaše uređene;
U časove ove toržestvene
Savij, buro, tvoja hučna krila;
Ti ušikaj sve odzive, zemljo;
Smiri, more, pod bregove volne,
Te ti njihaj božije likove,
Onog boga, te ti volne dade.

Ko će ime njegovo poznati?
Priroda je stotinu glasovah,
Al’ badava, u jedan salila;
I zvijezda zvijezdi žubori:
Koji bog nam ovaj zakon metnu?
Pitaju se volne među sobom:
Ko je ovo, te je nas obuzda’?
A grom pita buru saputnicu:
Znaš li boga kako zovu tvoga? —
Ali ljudi, zemlja i zvijezde
Ne mogu ti ime proizreći.

Hrami tvoji ograničeni su,
O Gospodi, radi moje duše!
Padni, slaba, padnite pregrade!
Puštite me da viđu nebesa,
Koja ste mi sobom zastupili!
O majstore, sveti, božestveni,
Hramovi su tvoji od plamena!
Hrami tvoji ograničeni su,
O Gospodi, radi moje duše!
Padni, slaba, padnite pregrade!

Eto hrama, u kom ti prebivaš!
Hram je ovaj — svod sveštene tvrdi,
Đe ti hitre zažižeš ognjeve
Njihovijem dviženijem vječnim!
Tvoga slova ova čada cjela
Ravnovjesnost svetu nabljudaju,
Među svoje dvostruke polove
Plivlju njedrom tvojijeh svjetlostih,
I s nebesah, đe njin oganj bljedi,
Odzrakuju na našemu šaru
Uzajmjenom od tebe svjetlošću!

Okean se igra valovima
Pod nogama cara besmrtnoga,
Razvila je bura strašna krila,
Grom te hvali i tuče za tebe,
Krune t’ glavu munje i oluje
Sa trostrukim svojijem zrakama,
Čudi s’ zora, a dan tobom diše,
Noć uzdiše, a zemlja izdiše
Od ljubavi k tvojemu imenu!

O Gospodi suncah nebrojnijeh!
Ja te hvalim, a već viđu što sam:
Do atoma ništa u prostoru,
A minuta samo u vječnosti,
Prolazeća — drugo ništa — sjenka,
Koje prije nigđe bilo nije, —
Možeš li me, da s’ ne čudiš, čuti; —
Dobrota je tvoja sveta čudo!

O Gospodi, viđu, da sam ništa!
No me mori tvoja sveta žeđa;
Ništožnost je prava jadan čovjek,
No t’ ništožnost ova obožava, —
On se diže po svojoj ljubavi;
Tvarcu malu, koja te čestvuje,
Ne mož’ prezret’, jer je ona tvoja;
Ne mož’ ovaj glasak odbaciti,
Besprestano te te umoljava,
I k žilištu tvome nebesnome
Te se diže sa zorom ujedno,
Kad izdahne, te je nije, sjenka, —
Večer stenje, a danom se rađa.

Da, u ove azurne prostore,
Koje svjetlost tvoja potopljava,
Đe se tvoji razležu gromovi,
Đe ti bdiješ nad mnom nevidimo, —
Ovi klici i ovi uzdasi,
Tvojom svetom vjerom oživljeni,
Idu, traže, od zvjezde do zvjezde,
Boga jednog, da mi odgovori, —
Od odziva opet ka odzivu,
Ka’ glasovi isto po pučini,
Udaraju s svijeta na svijet,
Dokle gođ se kod tebe odzovu.

Alfons de Lamartin

Prevod: Petar Petrović Njegoš

Alfons de Lamartin (franc. Alphonse-Marie-Louis de Prat de Lamartine; Makon, 21. oktobar 1790 — Pariz, 28. februar 1869), francuski književnik i političar.

U svom prolasku kroz Niš, o Ćele kuli je rekao: „Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu djecu šta vredi nezavisnost jednog naroda, pokazujući im po kakvu su ih cijenu platili njihovi očevi.“ Lamartin, jula 1833.

SLOVO O IGOROVOM POHODU (Prevod: Petar Petrović Njegoš)

SLOVO O IGOROVOM POHODU / Slovo o polku Igorovu je najstariji ruski ep nastao u XII veku. Opisuje pohod novgorodsko-sjeverskog kneza Igora protiv Polovaca (Kumana) koji je datiran u 1185. godinu. Pisac speva je nepoznat, a osnovna ideja speva je poziv ruskim knezovima da se ujedine protiv zajedničkog neprijatelja odnosno Polovaca (Kumana). Original je nastradao u požaru koji je zahvatio Moskvu 1812. godine tokom sukoba sa Napoleonom. / Prevod: Petar Petrović Njegoš

SLOVO O IGOROVOM POHODU

(odlomak)

Hrabri Igor pušća oči svoje
Da sunčane ispitaju tajne,
Ali sunce svijetlo ne biva,
Mrak jer sakri konje i junake
(Božja volja kazuje se višnja) —
Tada Igor glasno besjedio:
„Braćo moja i družino vrsna,
„Bolje nam je umrijet’ junački
„Neg plijenom postati dušmanu.
„Posednimo brze konje svoje,
„Pa ih čile, braćo, poigrajmo,
„Do tioga Dona ne stanimo —
(Junaka je žeđa obuzela
Divna žeđa besamrtnog pića)
„Il’ ću dati rusu glavu svoju,
„Il’ napiti se Dona,
„I ne žalit’ skvasiti kalpaka.“
O Bojane, starog doba pjevče,
De maši se tanahna gudala,
I zatresi zlatne strune redom,
Zapjevaj nam ka’no slavulj s grane,
Il’ ka’ munja prosjecaj oblake,
Opjevaj nam slavu Igorovu,
De se vijni Trojanovu zidu,
Pa nam pričaj proročkijem glasom:
N’jesu ono tice sokolovi
Te prel’jeću svud široka polja,
Već je ono jato plašivica
Te pobježe Donu velikomu
(Kami b’jedni da pobjeći mogu) —
Veles-boga unuče preslavni,
I još reci: Dobri konji vrište
Blizu Sule, a zvonovi ječe
U Kijevu, bogo-hranilnici,
Trube trube s Novgoroda stara,
Barjaci se viju u Putivlju.
(To izreci jer sve tako biva).

Hrabri Igor čeka brata svoga,
Brata svoga Vsevoloda kneza,
Dok i njega, eto, bratu spješi,
Sila mu je divljeg bika snaga,
Kako pade, besjediti stade:
„O Igore, moj brate jedini,
„Svjetoslav nas oba porodio,
„Sedlaj, brate, konje brzonoge,
„I na njima priteži kolane,
„Konjanici čekaju te moji,
„Za mejdan i(h) i rodila majka,
„Na junačkom odnjihala šlemu,
„Odranila na koplju ubojnom,
„Oni znaju staze i bogaze,
„Vični klancu, vični prijelazu,
„Njima brodi đe prispeju vodi,
„U nji sablje izoštrene munjom,
„Za tetivu, tulci prigotovni,
„Mrkim vukom po polju se viju
„Svome knezu da dobiju slave,
„Njemu slave, sebi ime, česti.“

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . .. . . . . . .. .

Prevod: Petar Petrović Njegoš

PESNIČKI PREVODI

PESNIČKI PREVODI / Najlepše pesme svetske književnosti u prevodu naših eminentnih pesnika i književnika

ALEKSA ŠANTIĆ

LAZA KOSTIĆ

BRANKO MILJKOVIĆ

IVO ANDRIĆ

DANILO KIŠ

STEVAN RAIČKOVIĆ

PETAR PETROVIĆ NJEGOŠ

JOVAN DUČIĆ

 

Petar II Petrović Njegoš

PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ (1813–1851) je bio pesnik, mislilac, vladar i vladika. Za samo 38 godina života ostavio je neizbrisiv trag i u književnosti i kao državni i crkveni poglavar.

„Svijet je ovaj tiran tiraninu,
a kamoli duši blagorodnoj!”
(„Gorski vijenac”)

Petar II Petrović Njegoš – GORSKI VIJENAC

Petar II Petrović Njegoš – NOĆ SKUPLJA VIJEKA

Rođen je u Njegušima, kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I i Ivane Proroković. Na krštenju je dobio ime Radivoje, a posle smrti svoga strica vladike Petra I, zamonašio se i iz poštovanja prema njemu uzeo ime Petar. Do 1825, kada ga je stric doveo u Cetinjski manastir sa namerom da ga vaspita i pripremi za svog naslednika, živeo je kao bilo koje drugo dete u Crnoj Gori tog vremena, čuvao je ovce, slušao narodne pesme i priče od odraslih. Imao je neverovatnu energiju i žeđ za znanjem, pa je vlastitim trudom i radom usvojio najveći deo svog obrazovanja.

Nakon Cetinjskog manastira obrazovanje je sticao u Topli kod Herceg Novog, da bi se ponovo vratio na Cetinje gde ga je u svet znanja i poezije uveo pesnik Sima Milutinović Sarajlija. Znao je italijanski, ruski, francuski i nemački jezik, a pred kraj svog života pokazao je interesovanje za grčki, turski i latinski. U prisustvu cara Nikolaja I 1833. u Petrogradu je ustoličen za vladiku.

Jovan Skerlić je rekao: „Njegoš je umro mlad, kada mu nije bilo ni četrdeset godina, u naponu snage i zrelosti svoga talenta, onda kada je počeo da stvara savršena dela. No i po onome što je uradio, naročito po ’Gorskom vijencu’, on je zauzeo jedno od prvih mesta u srpskoj književnosti.”

„On je, mi to znamo, vodio časnu i tešku borbu pravog pisca sa svojom misli i sa njenim izrazom, i u svojim najboljim časovima nalazio onaj oblik koji je jedini pravi, u kom je zaista ‘rečima tesno a mislima prostrano‘ i koji se samo upornom borbom i predanim radom nalazi i osvaja.“ (Ivo Andrić)

„Kao pesnik, Njegoš je, dakako, mnogo više nego samo mističar. Sama mistika nije još nikog načinila pesnikom; za to su potrebni mnogi nemistički kvaliteti mašte i izraza, mahom baš oni koji potiču iz temperamentalnog i umetničkog materijalizma; tek oni oživljavaju za poeziju tu oblast duha. Tih osobina temperamenta i mašte imao je Njegoš dovoljno za smeli podvig da jezikom poezije izrazi vidljivu, slikovitu stranu svetlosne filozofije, emanacije u vidu svetlosti, lepote materijalnog kosmosa, svoje shvatanje božanskog prostora, i da poveže u celinu jedan bogat splet mističkih motiva.” (Anica Savić-Rebac)

Plejada veličanstvenih – Top 20 domaćih pisaca (Ex YU)

Top 20 najboljih domaćih pisaca svih vremena sa prostora bivše Jugoslavije. Lista je sastavljena na osnovu anketa u facebook grupama posvećenim knjigama i književnosti. U anketama su učestvovali knjigoljupci iz svih krajeva bivše Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija) i iz inostranstva.

Ivo Andrić, Meša Selimović i Miloš Crnjanski
foto: facebook

Plejada veličanstvenih:

  1. Meša Selimović
  2. Ivo Andrić
  3. Borislav Pekić
  4. Miloš Crnjanski 
  5. Miroslav Mika Antić 
  6. Petar Petrović Njegoš
  7. Branislav Nušić
  8. Danilo Kiš
  9. Branko Ćopić
  10. Miroslav Krleža
  11. Jovan Dučić
  12. Bora Stanković
  13. Aleksa Šantić
  14. Desanka Maksimović
  15. Dobrica Ćosić
  16. Vladislav Petković Dis
  17. Milorad Pavić
  18. Vuk Drašković
  19. Dragan Velikić
  20. Ivo Bresan

Anketu sproveli i glasove sabrali Bistrooki – www.balasevic.in.rs

Aleksandar Sergejevič Puškin

Aleksandar Sergejevič Puškin (rus. Алексáндр Сергéевич Пушкин, 1799, Moskva – 1837, Sankt Peterburg) – ruski pesnik, dramski pisac i prozaista koji je postavio temelje ruskog realističkog pokreta. Puškin se smatra osnivačem modernog ruskog književnog jezika a još za života je stekao reputaciju najvećeg ruskog nacionalnog pesnika.

Aleksandar Sergejevič Puškin je prvi ruski pisac svetskog značaja, koji nije učestvovao samo u ruskom nego i svetskom književnom (pa i šire – kulturnom) procesu. Dostojevski je insistirao na konstataciji da je sva potonja velika ruska književnost ‘izašla pravo iz Puškina’. Puškin je trasirao put literaturi Gogolja, Turgenjeva, Tolstoja, Dostojevskog i Čehova. – Jurij Mihajlovič Lotman

EVGENIJE ONJEGIN (roman u stihovima)

BAJKE:

PESME i POEME:

Tatjanino pismo Onjeginu i Pismo Onjegina Tatjani

CIGANI

KAVKASKI SUŽANJ

VOLEO SAM VAS

TI I VI

POZIV

SVE PROĐE

PESNIKU

SPOMENIK

ŠKOTSKA PESMA

ELEGIJA

JA PAMTIM DIVNO MAGNOVENJE…

ŠTA IME MOJE ZA TE ZNAČI

POD SINJIM NEBOM JE…

Sretnji pjevče velikog naroda,
tvome prahu zemnom sveštenome
sobraće ti viteški podvizi
pred divnijem stupaju oltarom.
– P. P. Njegoš, Sjeni Aleksandra Puškina (Ogledalo srpsko, Beograd, 1846)

Jedan od razloga zašto halapljivo gutamo beleške velikih ljudi je naša samoljubivost: drago nam je da otkrijemo sličnost sa izvanrednim čovekom, ma u čemu, mišljenju, osećanju, navikama, čak i slabostima i porocima. Verovatno bismo više sličnosti u mišljenju, navikama i slabostima našli sa ljudima potpuno beznačajnim, da su nam oni ostavljali svoje ispovesti. – А. S. Puškin

Petar II Petrović Njegoš – GORSKI VIJENAC

GORSKI VIJENAC (odlomci)

VLADIKA DANILO
Viđi vraga su sedam binjišah,
su dva mača a su dvije krune,
praunuka Turkova s Koranom!
Za njim jata prokletoga kota,
da opuste zemlju svukoliku
kâ skakavac što polja opusti.
Francuskoga da ne bi brijega,
aravijsko more sve potopi!
San pakleni okruni Osmana,
darova mu lunu kâ jabuku.
Zloga gosta Evropi Orkana!

Kolo
Čašu meda jošt niko ne popi
što je čašom žuči ne zagrči;
čaša žuči ište čašu meda,
smiješane najlakše se piju.

VUK MIĆUNOVIĆ
Bez muke se pjesna ne ispoja,
bez muke se sablja ne sakova!
Junaštvo je car zla svakojega –
a i piće najslađe duševno,
kojijem se pjane pokoljenja.
Blago tome ko dovijek živi,
imao se rašta i roditi!
Vječna zublja vječne pomrčine
nit’ dogori niti svjetlost gubi.

VLADIKA DANILO
Đe je zrno klicu zametnulo,
onde neka i plodom počine.
je li instinkt al’ duhovni vođa,
Ovde ljudsko zapire poznanje!
Vuk na ovcu svoje pravo ima
ka tirjanin na slaba čovjeka.
Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!

A ja što ću, ali sa kime ću?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka među vihorove,
sirak tužni bez nigđe nikoga…
Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi plača ni molitve;
u ad mi se svijet pretvorio,
a svi ljudi pakleni duhovi.

Crni dane, a crna sudbino!
O kukavno Srpstvo ugašeno,
zla nadživjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hoću da se borim!
Da, kad glavu razdrobiš tijelu,
u mučenju izdišu členovi…

IGUMAN STEFAN
Muž je branič žene i đeteta,
narod branič crkve i plemena;
čest je slava, svetinja narodnja!
Pâs¹ svakoji svoje breme nosi;
nove nužde rađu nove sile,
djeistvija naprežu duhove,
stjesnenija slamaju gromove;
udar nađe iskru u kamenu,
bez njega bi u kam očajala.

Vam’ predstoji preužasna borba:
pleme vi se sve odreklo sebe
te crnome rabota Mamonu!

Krst nositi vama je suđeno
strašne borbe s svojim i s tuđinom!
Težak v’jenac, al’ je voće slatko!
Voskresenja ne biva bez smrti.
Već vas viđu pod sjajnim pokrovom,

Slavno mrite, kad mrijet morate!

VLADIKA DANILO
Mlado žito, navijaj klasove,
pređe roka stigla ti je žnjetva.
Divne žertve vidim na gomile
pred oltarom crkve i plemena;
čujem lelek đe gore prolama.
Treba služit česti i imenu.
Neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može –
nek ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
Za daleko neko pokoljenje.

VLADIKA DANILO (otpišuje):
Od vladike i svijeh glavarah
Selim-paši otpozdrav na pismo.
Tvrd je orah voćka čudnovata,
ne slomi ga, al’ zube polomi!
Nije vino pošto priđe bješe,
nije svijet ono što mišljaste.
Barjaktaru darivat Evropu-
grehota je o tom i misliti!

Divlju pamet a ćud otrovanu
Divlji vjepar ima a ne čovjek.
Kome zakon leži u topuzu,
Tragovi mu smrde nečovještvom.

Što uteče ispod sablje turske,
što na vjeru pravu ne pohuli,
što se ne hće u lance vezati,
to se zbježa u ove planine da ginemo i krv prolivamo,
da junački amanet čuvamo,
divno ime i svetu svobodu.

IGUMAN STEFAN
Sv’jet je ovaj tiran tiraninu,
a kamoli duši blagorodnoj!
On je sostav paklene nesloge:
u nj ratuje duša sa tijelom,
u nj ratuje more s bregovima,
u nj ratuje zima i toplina,
u nj ratuju vjetri s vjetrovima,
u nj ratuje živina s živinom,
u nj ratuje narod sa narodom,
u nj ratuje čovjek sa čovjekom,
u nj ratuju dnevi sa noćima,
u nj ratuju dusi s nebesima.
T’jelo stenje pod silom duševnom,
koleba se duša u tijelu.
More stenje pod silom nebesnom,
koleblju se u moru nebesa;
volna volnu užasno popire,
o brijeg se lome obadvije.

Niko srećan, a niko dovoljan,
niko miran, a niko spokojan.
Sve se čovjek bruka sa čovjekom:
gleda majmun sebe u zrcalo!

Gorski vijenac (u prvom izdanju Горскıй вıенацъ) je refleksivno-herojska poema u obliku narodne drame Petra II Petrovića Njegoša, nastala u doba srpskog romantizma. Delo je objavljeno u Beču 1847. godine na srpskom narodnom jeziku i svojom pojavom predstavljalo je veliki doprinos pobedi Vukove borbe za novi književni jezik.