Lav Nikolajevič Tolstoj – KAVKASKI ROB

Lav Nikolajevič Tolstoj – KAVKASKI ROB (KAVKASKI SUŽANJ) / Odabrane pripovetke, Tekst

KAVKASKI ROB (KAVKASKI SUŽANJ)

I

Služio na Kavkazu kao oficir jedan mlad ruski vlastelin. Zvao se Žilin.
Dođe mu jednom pismo od kuće. Piše mu starica-majka: „Ostarela sam ti, sinko, pa bih još, dok ne umrem, da vidim milog sina. Dođi da se oprostiš s majkom; sahrani me pa posle opet, u ime Božije, pođi kud te služba zove. A ja sam ti i devojku našla: i pametna, i dobra, a nije ni sirotna; pa, ako ti se dopadne, mogao bi se i oženiti pa konačno i ostati na imanju kod kuće.“
Zamisli se mladi Žilin. Pravo kaže stara. Sasvim je onemoćala, pa možda je, ako sad ne ode, ne bi ni video više. Da pođe, pa ako je devojka dobra i lepa, mogao bi i da se oženi.
Ode svom pukovniku, izmoli odsustvo, oprosti se sa drugovima, počasti svoje vojnike burencetom rakije pa se opremi na put.
Na Kavkazu je tada vojna bila. Drumovima ni danju ni noću nije bilo slobodnog prolaza. Tek što se koji Rus odmakne — bilo na konju, bilo peške — od tvrđave, Tatari ili će ga ubiti ili kao roba odvući u svoja brda. Zato se bilo ustanovilo da su vojnici išli dvaput nedeljno iz tvrđave u tvrđavu, uz putnike, kao zaštita. Napred i odzadi idu vojnici, a između njih, u sredini, putnici.
Bilo je leto. Skupila se u svanuće iza tvrđave kola s putnicima, izađoše pratioci vojnici, pa se krenuše putom. Žilin je jahao, a kola s njegovim prtljagom išla su sa ostalim kolima.

Imalo je da se pređe dvadeset pet vrsti. Karavan je išao polako: čas se vojnici nešto zadrže, čas šina na nekim kolima pukne, ili se konj uarumi, te svi stanu — čekaju.
Sunce već pošlo na zaranke, a karavan tek pola puta prevalio. Prašina, omorina, sunce peče, a nigde nekog zaklona. Gola stepa: ni drvceta, ni nekog žbunića kraj puta.
Izmakao Žilin ispred naroda, zastao pa čeka dok ga stignu. Čuje: trubom znak zatrubili — opet nešto zastali. Žilin pomisli: „A kako bi bilo da pođem sam, bez vojnika? Konj mi je dobar. Ako baš i nagazim na kakve Tatare, umaći ću im… Ili da pričekam?“
Zastade, zamisli se. Dok mu priđe na konju drugar oficir, Kostilin, s puškom, pa reče:
— Da pođemo, Žiline, sami. Klonuo sam koliko sam ogladneo, a i vrućina. Košulja mi sva u vodi, mogao bih vodu iz nje cediti.
A taj Kostilin, čovek zadružan, gojazan, sav pocrveneo, a znoj sve curi s njega.
Zamisli se Žilin pa kaže:
— A puška, je l’ ti napunjena?
— Napunjena.
— Pa dobro, da pođemo. Samo reč da damo: ako do šta dođe, da se ne rastajemo.
Tako pođoše. Jašu stepom, razgovaraju, osvrću se čas tamo, čas amo. Unaokolo se daleko vidi.
Tek što se završi stepa, put upade između dva brda u klisuru, a Žilin kaže:
— Da se ispnemo gore na brdo da razgledamo, jer tu, šta znaš, tek ti najednom ispadne neki kao ispod zemlje.
A Kostilin mu kaže:
— A šta imaš da gledaš? Hajdemo napred!
No Žilin ga ne posluša.
— Ne, — veli — ti očekni tu dole, a ja odoh da pogledam.
Pa pusti konja levo na brdo. Konj je pod Žilinom bio džambaski, ljubiteljski: (on ga je u ergeli za sto rubalja, još kao ždrebe, kupio, i sam ga obučio); pa ga kao na krilima iznese na brdo. Tek što dolete, kad pogleda, a tu pred njim, na povećoj poljani, zastali Tatari na konjima, njih jedno trideset. Čim ih Žilin ugleda, poče da okreće nazad. Ali i Tatari njega primetiše, poleteše prema njemu, onako na letu vade puške iz futrola. Polete Žilin niz brdo koliko je god konj mogao, viče Kostilinu:
— Vadi pušku! — a sam misli na svoga konja: „Iznesi me, golube, pazi da gde ne zapneš nogom; jer ako se spotakneš, sa mnom je svršeno. Ako stigneš do puške, neću im se lako dati.“
A Kostilin, mesto da pričeka, čim je ugledao Tatare, zalete se iz sve snage nazad prema tvrđavi. Šiba konja gde dohvati. U vihoru od prašine samo se vidi kako konj repom vitla.
Vidi Žilin — rđava posla! Puška ostala kod Kostilina, a sa samom sabljom se ništa ne da učiniti. Potera konja nazad, mislio da umakne do vojnika. Ali se šestorica nagnali da mu put preseku. Pod njim je konj dobar, al’ pod onima tamo još žešći, a jure na presek. Poče da okreće, htede nazad da se vrati, ali se konj već zahukao, ne zadrži ga, pravo na njih leti. Vidi — približuje mu se već jedan riđobrad Tatarin na zelenku. Sve sikće, zube isklibio, puška mu zapeta.
„Eh,“ pomisli Žilin, „znam ja vas nesrećnike: ako me živa uhvate, baciće me u jamu, kamdžijom će me šibati. Živ vam se ne dam!“
Žilin je bio omanjeg rasta, ali je bio junačan. Isuka sablju, nagna konja pravo na riđeg Tatarina. Misli: „Ili ću ga konjem izgaziti, ili mu sabljom šiju prerezati.“
No taman da juriša na Tatarina, kad oni drugi pripucaše iz pušaka pa mu konja pogodiše. Konj se kao pokošen stropošta na zemlju, pa se prevali na Žilinovu nogu.
On htede da se digne, ali na njemu već dva smrdljiva Tatarina sede, vezuju mu ruke iza leđa. On svu snagu napregnu pa zbaci Tatare sa sebe, ali sad još trojica s konja skočiše, stadoše ga kundacima udarati po glavi. Pomuti mu se pred očima, povede se da padne. Zgrabiše ga Tatari, skidoše sa sedala zališne kolane, iskrenuše mu ruke na leđa, svezaše ih tatarskim čvorom, odvukoše ga do sedla. Kapu oficirsku s njega strgoše, čizme mu svukoše, svega ga pretresoše, pare, sat izvadiše, odelo mu sve pocepaše.

Osvrte se Žilin na svoga konja. On, jadnik, kako je pao na bok, tako i leži, samo se baca nogama, — zemlju ne dohvata; na glavi mu zjapi rupa, a iz rupe lopi crna krv, — na čitav aršin oko sebe prašinu natopila.
Jedan Tatarin priđe konju, poče sedlo da skida, — a konj se neprestano rita. On isuka jatagan, preseče mu grlo. Zašišta grlo, konj uzdrhta, strese se i — uginu.
Skidoše Tatari sedlo, ham. Pojaha onaj riđi konja, onaj drugi namesti Žilina uz njega na sedlo, a da ne bi pao, stegoše ga kaišem Tatarinu oko pojasa, pa pojuriše sa njim u svoja brda.
Sedi Žilin onako iza Tatarina, ljulja se iznemogao, dodiruje licem smrdljiva tatarska leđa. Pred sobom vidi samo široka tatarska leđa i žilav vrat, — a izbrijan potiljak mu se modri ispod šubare. Glava je Žilinova razbijena, krv mu se nad očima zapekla. I nemogućno mu je ni da se koliko-toliko na konju namesti, ni krv da obriše. Ruke su mu tako iskrenute i stegnute, da mu sve seva u ključnim kostima.
Jahali su tako dugo s brda na brdo, pregaziše na brodu jednu reku pa pođoše preko jedne dumače.
Htede Žilin da razgleda i zapamti put kojim ga nose, ali su mu oči ogrezle u krvi, a ne bi ni mogao da se nazad okrene.
Poče da se smrkava; pregaziše još jednu rečicu, staše se peti uz neki kamenjar, zamirisa dim, začu se lavež pasa. Stigoše u aul22. Poskidaše se s konja Tatari, skupiše se deca tatarska, opkoliše Žilina, ciče, raduju se, staše ga kamenicama gađati.
Tatarin otera decu, skide Žilina s konja pa viknu slugu. Dođe Nogajac sa ispalim jagodicama, samo u košulji. Košulja na njemu sva iscepana, sve mu grudi gole. Naredi mu nešto Tatarin. Donese sluga lisice: dva hrastova trupca na gvozdene alke pričvršćena, a u jednoj alci kukica i brava.
Odvezaše Žilinu ruke, navukoše mu lisice pa ga povukoše do jedne pojate, gurnuše ga u nju i zaključaše. Žilin pade na neko đubre. Poleža malo, napipa u pomrčini gde je mekše pa leže.

II

Skoro svu noć nije oka sklopio. Noći su bile kratke. Kroz pukotine vidi da sviće. Ustade Žilin, razmaknu nešto pukotinu, poče da gleda.
Vidi se kroz pukotinu put — ide niz brdo; desno tatarska saklja (koliba), dva drveta pred njom. Crno pseto leži na pragu, prolazi koza sa jarićima — repićima mlataju. Vidi — ispod brda dolazi mlada Tatarka, u šarenoj košulji, raspojasa, u benevrecima (čakširama) i čizmama. Glava joj zubunom pokrivena, a na glavi metalni ćup s vodom. Ide, leđima kreće i podrhtuje, a za ruku vodi Tatarče, samo u košuljici.
Prođe Tatarka u saklju s vodom, izađe sinoćni riđi Tatarin u svilenom bešmetu (dolamici), za pojasom mu srebrom okovan jatagan; u cipelama je na bosu nogu. Na glavi mu visoka šubara, od jagnjeće kože, crna, na potiljak zabačena. Izašao, tegli se, riđu bradu gladi. Stade na časak, zapovedi nešto sluzi pa ode nekud.
Projahaše zatim na konjima dva dečka na vodopoj. Konjske sapi mokre. Istrčaše još neki dečaci obrijanih glava, u samim košuljama, bez gaća. Skupiše se na gomilu, nađoše podebeo prut pa turaju u pukotinu na pojati. A Žilin tek dreknu na njih: stade cika dece — zaleteše se kud koje, — samo im se kolena gola sijaju.
A Žilin ožedneo, grlo mu se zapeklo. Misli: valjda će neko doći da me obiđe. U jedan mah čuje: otključavaju pojatu. Došao onaj riđi, a s njim još jedan, rastom manji, crnomanjast. Oči mu crne, sjajne; rumen, bradica manja, podšišana, lice veselo, neprestano se smeje. Taj crni je još bolje odeven: bešmet svilen, plav, širitom opšiven. Jatagan mu za pojasom velik, srebrom okovan. Cipele crvene, safijanske, i one srebrom opšivene. A povrh tankih cipela druge, debele. Šubara mu visoka, od bele jagnjeće kožice.
Riđi Tatarin uđe, progovori nešto, baš kao da se svađa, pa stade; nalakti se na ragastov, jataganom maše. Kao vuk se ispod očiju u Žilina zagleda. A crnomanjasti — hitar, živolazan, kao da sav na vitoperima hodi — priđe pravo ka Žilinu, čučnu pred njim, iskezio zube, potapša ga po ramenu, poče nešto brzo, brzo na svom jeziku
da brblja, očima namiguje, jezikom mljeska, pa sve ubacuje: „Korošo Urus, korošo Urus!“ („Dobar Rus, dobar Rus!“)
Ništa ga Žilin ne razumede pa kaže: „Žedan sam, vode mi dajte!“
Onaj crni se smeje: „Korošo Urus“, pa neprestano svojim jezikom nešto brbolji.
Žilin mu usnama i rukama pokaza da mu dadu vode.
Crni razumede, nasmeja se, osvrnu se prema vratima, viknu nekoga: „Dina!“
Dotrča jedna devojčica — tanana, mršava, od kakvih trinaestak godina, licem na onog crnog nalik. Vidi se kći. I u nje su oči crne, sjajne, i lepa u licu, na njoj je košulja duga, plava, sa širokim rukavima i bez pojasa. Odozdo, na grudima, i na rukavima opšiveno crvenim. Na nogama čakšire i cipelice, a na cipelicama druge, veće, sa visokim potpeticama. Oko vrata đerdan, sav od ruskih polurubalja. Gologlava je, kosa joj kao ugalj crna, a na traci obešeni tantuzi i srebrna rublja.
Naredi joj nešto otac. Ona otrča pa se opet vrati, donese metalni krčažić. Dodade Žilinu vode, pa i ona čučnu, sva se presamiti tako da joj ramena ispod kolena dospeše. Sedi, oči joj se raširile, zagledala se u Žilina, dok on pije, kao u neku zverku.
Žilin joj pruži natrag krčažić. Ona kao divokoza odskoči. Čak joj se i otac zasmeja. Posla je još nekud. Ona uze krčažić, otrča, donese pogaču na okrugloj daščici pa opet čučnu, naže se prema Žilinu, očiju s njega ne skida.
Odoše Tatari, zaključaše opet pojatu.
Ne potraja dugo, dolazi Žilinu jedan Nogajac pa kaže:
— Ajda, gazda, ajda!
I taj ne zna ruski. No razumede Žilin da mu se naređuje da pođe nekud.
Pođe Žilin u lisicama, hramlje, koračati je nemogućno — odbacuje mu se noga u stranu. Izađe Žilin za Nogajcem. Gleda — selo tatarsko, svega desetak kuća, i džamija sa minaretom. Pred jednom kućom stoje tri konja osedlana. Dečaci ih drže za uzde. Iskoči iz te kuće onaj crnomanjasti Tatarin, mahnu rukom na Žilina da mu priđe. A smeje se, govori nešto na svom jeziku pa se vrati u kuću.
Uđe i Žilin u kuću. Soba lepa, zidovi glinom glatko očatlaisani. Duž prednjeg zida naslagane šarene perine, a niz druge zidove vise skupoceni ćilimi; po ćilimima puške, pištolji, jatagani — sve srebrom okovano.
Pod zemljani, čist kao gumno, i sav prednji ugao zastrt ćebadima; na njima su ćilimovi, a na ćilimovima perjani dušeci. I na ćilimovima sede Tatari: onaj crni, riđi i tri gosta. Za leđima im svima perjani jastuci, a pred njima na okrugloj daščici uštipci od prosenog brašna i rastopljeno maslo u čančiću, i piće tatarsko, buza, u bokalićima. Jedu prstima, ruke im sve maslene.
Skoči onaj crni, naredi da Žilina posade u stranu, ne na ćilim, nego na go pod. Sam se vrati opet na ćilim, nudi goste kolačima i buzom. Odvede sluga Žilina kud mu je rečeno, sam skide gornje cipele, stavi ih pred vrata gde su i druge cipele bile, pa sede na ćebe bliže gospodi; gleda kako se oni časte, a voda mu na usta curi.
Počastiše se Tatari masnim uštipcima. Dođe Tatarka u košulji istoj kao i devojče, u čakširama, šamijom povezana. Odnese maslo, uštipke, dade im neki lep legen i testiju sa uzanim grlićem. Staše Tatari da peru ruke, klekoše na kolena, dunuše na sve strane i molitve očitaše. Razgovaraše se svojim jezikom. Zatim se jedan između tih Tatara okrenu Žilinu i poče da mu ruski govori.
— Tebe je — veli — zarobio Kazi-Muhamed, — a pokazuje riđeg Tatarina — pa te je dao Abdul-Muratu — pokazuje crnomanjastog. — Sad ti je Abdul-Murat gospodar.
Žilin ćuti. Progovori i Abdul-Murat i neprestano pokazuje na Žilina, i smeje se, i govori:
— Soldat Urus, korošo Urus.
Tumač kaže:
— To ti on kaže da kući pismo pišeš, otkup za tebe da pošlju. Čim oni pošlju pare, on će te pustiti na slobodu.
Žilin se zamisli na časak pa kaže:
— A koliko on traži otkupa?
— Tri hiljade moneta.

— Ne, — kaže Žilin — ja toliko neću moći platiti.
Skoči Abdul, zamlata rukama, govori nešto Žilinu. Misli da će ga ovaj razumeti. Prevede tumač, kaže:
— A koliko bi ti dao?
Žilin se zamisli pa kaže:
— Pet stotina rubalja.
Sad nasta žagor među Tatarima — svi u jedan mah govore. Poče Abdul da viče na riđeg, tako zabaljezga, da svega isprska onoga s kime govori.
A riđi samo žmirka i jezikom cokće.
Najzad se utišaše, tumač govori:
— Gospodinu su pet stotina nedovoljan otkup za tebe. On je sam za tebe dvesta platio. Kazi-Muhamed mu je toliko bio dužan, pa te je on sad za dug uzeo. Nego tri hiljade nek ti pošlju, za manje te neće pustiti. A ako ne pišeš, u lagum će te baciti i kamdžijom šibati.
„Eh,“ pomisli Žilin, „ovde sad.. . ako ćeš s njima lepo, sve je gore po tebe.“
Skoči na noge pa kaže:
— A ti tamo njemu, psetu, reci, ako hoće da me zastrašuje, ja mu ni pare ne dam, niti ću pisati. Nisam se bojao, niti ću se vas, pasa, bojati!
Reče to onome tumač; opet svi zagrajaše.
Dugo su žagorili, skoči crni i priđe Žilinu:
— Urus — kaže — Džigit23 — Džigit Urus! — I smeje se; reče nešto tumaču, a ovaj kaže:
— Hiljadu rubalja daj!
Žilin ostade pri svojem:
— Više od pet stotina ne dam, ako me ubijete, nećete ništa dobiti.
Tatari opet zagrajaše, poslaše nekud slugu, pa čas na Žilina, čas prema vratima gledaju. Vrati se sluga, a za njim ide nekakav debeo čovek, bos i pocepan; na nogama takođe lisice.

Zaprepasti se Žilin — to beše Kostilin. I njega su uhvatili. Posadiše ih jednog do drugog. Oni pričaju jedan drugom, a Tatari ćute, gledaju ih. Ispriča Žilin kako je sa njim bilo; Kostilin mu ispriča da se konj pod njim ušćudio a puška slagala, te ga je taj isti Abdul stigao i zarobio.
Skoči Abdul, pokazuje Kostilina, nešto govori. Prevede tumač. Oni sad imaju jednog gospodara, i ko pre da pare, pre će biti pušten na slobodu.
— Eto, — kaže on Žilinu — ti se sve ljutiš i praskaš, a tvoj drugar je miran. Pisao je pismo kući, pet hiljada moneta će da mu pošlju. I njega ćemo sad lepo hraniti, i niko ga neće dirati.
A Žilin će njemu:
— Drugar nek radi kako zna. On je, možda, i imućan, a ja nisam imućan. Ja — veli — kako sam rekao, na tom ću i ostati, a za više od pet stotina neću pisati.
Zaćutaše. Kad tek najednom đipi Abdul, nađe neko sanduče, izvadi pero, parče hartije i mastilo, turi u šaku Žilinu, potapša ga po ramenu, pokazuje mu:
— Piši!
Pristao je na pet stotina.
— Pričekaj malo — kaže Žilin tumaču. — Reci ti njemu da nas hrani dobro, da nas kao ljude odene i obuje, i da nas drži zajedno, lakše će nam biti, i da nam ove okove skine. — A gleda u domaćina i smeje se. Smeje se i domaćin. Ovaj sasluša tumača pa kaže:
— Odmah ću najbolje da mu dam: i čerkesku, i čizme. Hraniću ih kao kneževe. A kad hoće da su zajedno, eto im pojate. A okove im ne možemo skinuti, pobeći će. Samo ću im lisice preko noći skidati. — Skoči do njega, potapša ga po ramenu: —Tvoja horoš, moja horoš!
Napisa Žilin pismo, ali na pismu napisa netačno, — tako da i ne dospe do njegove kuće. Naumio je bio da beži.
Odvedoše Žilina i Kostilina u pojatu. Donesoše im kukuruzne šaše, vode u testiji, hleba, dva pohabana koporana i iznošene vojničke cokule. Vidi se — svukli ih negde sa ubijenih vojnika. Pred noć im skidoše lisice pa ih zaključaše u pojatu.

III

I tako je Žilin sa drugarom čitav mesec dana živeo. Domaćin se neprestano smeška: „Tvoja, Ivan, dobar; moja, Abdul, dobar.“ A hranio ih je — nikako: svega što im je davao hleba od prosena brašna, pečenog u pogačicama, a često i nedopečenog.
Kostilin je još jednom pisao kući, jednako je čekao da mu dođe novac, i teško se osećao. Po čitave dane sedi u pojati pa broji dane kad će mu novac doći, ili spava. A Žilin je znao da mu pismo neće doći — a drugo nije pisao.
„Gde će,“ misli on, „majka tolike pare da nađe da za mene plati? I tako je, jadnica, većinom od onoga živela što sam joj ja slao. Ako će sad tih pet stotina da skupi, ima konačno da propadne. Nego, daće Bog pa ću se ja nekako i bez toga odavde iskobeljati.“
I neprestano motri, ispituje kako da beži.
Ide po selu, zviždi, ili sedi pa nešto radi — ili od ilovače lutke pravi, ili od pruća kotarice plete. Jer Žilin je bio od svake ruke majstor.
Načini tako jednom lutku, s kosom, s rukama, s nogama i u tatarskoj košulji, pa je metnu na krov. Dođoše Tatarke po vodu. Domaćinova kći Dina opazi lutku, zovne Tatarke. Ostaviše na gomilu testije, gledaju, smeju se. Žilin skide lutku, daje im. One se smeju, ali nijedna ne sme da je uzme. On ostavi lutku, uđe u po-Jatu pa gleda šta će da bude.
Potrča Dina, osvrnu se oko sebe, zgrabi lutku pa pobeže.
Kad sutradan, Žilin gleda — Dina pre zore izašla na prag sa lutkom. A lutku već šarenim krpicama obukla pa je ljulja u naručju kao dete, i tatarski je uspavljuje. Izađe joj mati, izgrdi je, istrže joj lutku iz ruku, razbi je, otera Dinu nekud na posao.
Žilin načini drugu, još lepšu lutku, dade je Dini. Donese jednom Dina testijicu, spusti je, sede pa se zagleda u njega, a smeje se i pokazuje mu rukom krčažić.
„Što se ona to nešto raduje?“ pomisli Žilin. Uze testijicu, poče da pije. Mislio je da je voda, a ono mleko. Popi ga svega.

— Bog da prosti! — reče on.
Kako se obradovala Dina!
— Harašo, Ivan, harašo! — pa skoči, zapljeska rukama, trže mu testiju iz ruku pa pobeže.
I od tog doba poče devojče svaki dan da mu kradom mleka donosi. Tatari prave od kozjeg sira pogačice i suše ih na krovovima, pa mu je sad i te pogačice kradom donosila. A jednom, kad joj je otac klao jagnje, ona mu donese i parče pečene jagnjetine pod pazuhom. Baci mu, pa pobegne.
Jednog dana beše strašna bura pa je kiša lila čitav sat kao iz kabla. Sve rečice nabujaše i uzmutiše se. Gde je pre bio brod pa se lako prelazilo, sad je tri aršina duboka voda jurila, grdno kamenje valjala. Sa svih strana potoci jure, u planini lom i urnebes. Kad prohuja pljusak, svud po selu potoci jure. Žilin izmoli od domaćina nožić, sadelja jedan valjčić, daščice, načini točak sa krilima, a za točak sa svake strane pritvrdi lutkice. Donesoše mu devojčice krpica; on obuče lutke: jedna je seljak, druga — žena mu. Pričvrsti ih, namesti točak na potok. Točak se obrće, a lutke igraju.
Skupilo se sve selo: dečaci, devojčice, žene; dođoše čak i Tatari, jezikom cokću:
„Aj, Urus! aj Ivan!“
Imao taj Abdula ruski časovnik, slomljen. Dozva sad Žilina, pokazuje mu časovnik, jezikom mljeska. Žilin mu kaže: „Daj ga ovamo, da ti ga opravim.“
Uze časovnik, pregleda ga nožićem, rastavi ga; posle ga opet sklopi, dade mu. Časovnik radi.
Obradova se domaćin, donese mu svoj stari bešmet, sav pocepan; pokloni mu ga. Šta je znao Žilin — uze ga: ako ništa, imaće bar čim da se noću pokrije.
Od to doba poče o Žilinu da se priča — razglasiše ga da je „majstor od zanata“. Staše mu čak iz dalekih sela dolaziti — neko mu donese da opravi obarač na pušci ili pištolju, neko časovnik. Donese mu domaćin alate: i klešta, i burgijice, i turpijicu.
Razbole se jednom jedan Tatarin, dođoše kod Žilina: „Dođi da mu pomogneš.“ Žilin nikad nikog nije lečio niti se što u tome razumevao. Ali ode, pogleda onoga, pomisli: „A možda će i sam, i onako ozdraviti?“ Ode u pojatu, uze malo vode, peska, pomeša. Tamo pred Tatarima promrmlja bajagi neku bajalicu nad vodom, dade je onom da je popije. Na njegovu sreću, Tatarin ozdravi. Poče Žilin malo po malo da natuca tatarski. Pa neki se Tatari navikli na njega. Kad im što treba, oni tek viknu: Ivane, Ivane; a neki ga, kao nekog zvera, mrko pogledaju.
Riđi Tatarin nije trpeo Žilina. Čim ga gde ugleda, namršti se i okrene se od njega, ili mu i neku ružnu reč dobaci. Imali su tamo još jednog starca koji je živeo ne u aulu, nego je dolazio iz planine. Žilin bi ga viđao samo kad bi u džamiju dolazio da se Bogu pomoli. Bio je omanjeg rasta, na kapi mu belo platno omotano. Brada i brkovi podšišani, beli kao paperje; lice mu zbrčkano, smežurano i kao kuvan rak crveno. Nos mu kukast kao u jastreba, a oči zelene, pakosne, i zuba nema — samo dva očnjaka. Ide, tako, u svojoj čalmi, na štaku se oslanja; kao kurjak na sve strane pogledom strelja. Čim gde smotri Žilina, odmah zagunđa i okrene se.
Pođe jednom Žilin ispod brda da vidi gde živi starac. Siđe putanjom, vidi — baštica, ograda zidana; iza ograde trešnje, kajsije, a koliba sa pljosnatim krovom. Priđe bliže, gleda — košnice ispletene od bele loze, a pčele lete, zuje. A starac klekao kod jedne, nešto se zaradio oko trmke. Diže se Žilin još više da bolje vidi pa lupnu lisicama. Starac se osvrnu — pa kad ciknu! Trže iz pojasa pištolj, ispali ga u Žilina. Jedva se ovaj nekako iza drveta sklonio i spasao.
Dođe posle taj starac Žilinovom domaćinu na žalbu. Dozva domaćin Žilina, smeje se čovek, pa ga pita:
— Što si išao do ovog starca?
— Pa ja mu — veli — nikakva zla nisam učinio. Hteo sam samo da vidim kako živi čovek.
Saopšti to domaćin onom.
A starac ljut, sve sikće, nešto gunđa, iskezio one svoje očnjake, maše rukama na Žilina.
Žilin ne razumede sve, ali vide da starac kaže domaćinu kako treba da pobije Ruse, a ne da ih uzalud drži u aulu.
Ode starac. Žilin poče da se raspituje kod domaćina kakav je to starac. A Tatarin mu kaže:

— To je veliki čovek. Prvi je nekad borac bio, mnogo Rusa pobio, bogat je bio. Imao je nekada tri žene, i osam sinova. Svi su živeli u jednom selu. Ali dođoše Rusi, razoriše selo i sedam mu sinova pobiše. Samo mu jedan živ ostade, predade se Rusima. Starac ode do Rusa, pa im se i sam predade. Tri meseca je boravio kod njih, našao tamo svoga sina, sam ga ubio pa utekao. Od to doba je prestao da vojuje protiv Rusa zavojevača. Otišao u Meku, Bogu da se moli, otud mu čalma na glavi. Ko je bio u Meki, toga zovu hadži i nosi čalmu. Nikako vas, Ruse, ne može da podnese. Stalno mi govori da te ubijem; no kako da te ubijem: ja sam pare za tebe dao. A posle, ja sam te, Ivane, zavoleo; ne samo da si od mene siguran, nego te ne bih pustio ni da odeš od mene, da ti nisam reč dao.
Smeje se, pa dodaje bajagi ruski:
— Tvoja, Ivan, haroš; moja, Abdul, haroš!

IV

Proveo tako Ivan mesec dana u tatarskom aulu. Danju ide po selu, radi gde nađe kakav posao, a kad padne noć pa se sve u selu smiri, on kod sebe u pojati — kopa. Teško je bilo kopati zbog kamenja, ali on turpijom kamenje struže, te tako potkopa pod zidom otvor taman da se može provući napolje. „Samo da mi je,“ misli on, „da se sa položajem dobro upoznam: da znam na kojoj je strani naša ruska tvrđava. Ali niko od Tatara reči o tom neće da mi kaže.“
A jednom izabra vreme kad je domaćin bio otputovao. Izađe posle ručka iza aula, na brdo, — hteo da otud položaj mesta razgleda. A kad je domaćin polazio, nakričio je sinčiću da bude ceo dan oko Žilina, da motri na njega, da ga ne gubi iz očiju.
Trči mali za Žilinom, viče:
— Kuda ćeš! Otac mi je naredio da motrim na tebe. Odmah ću ljude zvati!
Stade Žilin da ga umiruje.
— Ja — veli — neću daleko. Samo na onaj breg da se ispnem. Treba jednu travku da nađem: vaš narod da lečim. Hajde i ti sa mnom. A s ovim lisicama na nogama kud mogu da bežim? Pa ću ti sutra lep luk i strele načiniti.
Nagovori on dečka, pođoše. Kad čovek pogleda na breg, nije daleko, ali sa lisicama je teško. Išao, jadnik, išao, jedva se nekako dovukao. Sede Žilin, poče položaj da razgleda. S južne strane je dumača, razmilela se ergela po njoj, a još dalje neko drugo selo se vidi. Iza toga sela drugo brdo — još strmenitije; a iza tog brda — još jedno. Između brda šuma se modri, a zatim opet planina — jedna od druge viša. A iznad svega toga — belasa se i sija planina pod snegom. A jedno takvo snežno brdo stoji iznad drugih kao neka ogromna šubara. Sa istočne i zapadne strane — sve takva ista brda; ovde onde dime se sela po klisurama.
„No,“ pomisli Žilin, „to je sve njihova zemlja.“
Poče da razgleda rusku stranu: dole ispod njega rečica; njegov, Žilinov, aul, vrtovi na sve stane. Na rečici — kao male lutke, vidi se — sagle se žene, peru rubine. Niže iza aula brdo, iza njih šume. A između ovih brda plavi se ravnica, a na ravnici daleko, daleko kao da se dim koluta. Poče sad Žilin da se seća kad je on u tvrđavi i svom stanu živeo — otkud se sunce rađalo, a gde je zalazilo. Vidi — tačno onde, u toj dolini, mora da je i ruska tvrđava. I onamo, između ona dva brda, treba da beži.
Poče sunce da se smiruje. Snežna brda — dotle bela, sad dođoše rujna. Na crnim brdima se stamnilo; iz crnih dubodolina se digla para, pa i sama ona dolina, gde je ruska tvrđava, planula kao u ognju od sunčevog smiraja. Poče Žilin da se bolje zagleda — nešto kao da se kreće i njiha u dolini, baš kao dim iz dimnjaka. I baš mu se čini da je to tamo ruska tvrđava.
Poče da se smrkava. Čuje se — hodža otpevao svoju molitvu. Vraća se stoka s paše. Krave muču. Dečko ga neprestano zove: „Hajdemo“ — a Žilinu se, veselniku, nikako ne ide.
Vratiše se kući.
„No,“ misli Žilin, „sad znam gde sam, treba da se beži.“
Hteo je još te noći da beži. Noći behu mračne, mladina. Na vraga, pred veče se Tatari vratiše. Dešavalo se, vraćaju se — gone pred sobom upljačkanu stoku pa veselo žagore.

Ali te večeri ništa nisu doterali, nego još ubijenog svog Tatarina na sedlu doneli — brata onog riđeg.. Vratiše se ljuti, kao otrovani; skupiše se da ga sahrane. Zaviše mrtvaca u platno, bez kovčega, iznesoše ga pod platane iza sela. Spustiše ga na travu. Dođe mula, skupiše se starci, ubrusima kape povezaše, poizuvaše se, čučnuše jedan do drugog oko mrtvaca.
Napred mula, iza njega tri starca, a pozadi drugi Tatari. Sedoše, oboriše glave, ćute. Dugo su tako ćutali. Diže mula glavu pa kaže:
„Al-la!“ (znači Bog).
Reče tu jednu reč pa se opet. kao ukočeni zagledaše u zemlju, i dugo su tako ćutali; sede — ne miču se.
Opet diže glavu mula:
„Al-la!“ a za njim svi: „Al-la!“ pa opet zaćutaše.
Mrtvac leži na travi — ne miče se, i oni sede kao mrtvi. Ne miče se nijedan. Samo se čuje — gore na platanu lišće prema vetru treperi. Zatim očita mula molitvu, svi poustajaše, digoše mrtvaca na ruke, ponesoše ga. Donesoše ga do jedne rupe. Rupa iskopana neobična, nego pod zemlju potkopana, kao lagum. Uzeše mrtvaca pod miške i ispod butina, presamitiše ga,-spustiše ga lagano, turiše ga onako kao da sedi pod zemlju, namestiše mu ruke na trbuh.
Navuče Nogajac sluga zelene trske, nabacaše trske ;u rupu, brzo nabacaše odozgo zemlju, poravniše je, a čelo glave mrtvačeve namestiše uspravno jedan kamen. Utapkaše zemlju, pa opet posedaše oko groba. Dugo su ćutali.
„Al-la, Al-la, Al-la!“ uzdahnuše pa ustadoše.
Razdeli riđi starcima pare, zatim ustade, uze bič, ošinu sebe tri put po čelu pa pođe kući.
Sutradan vidi Žilin — vodi riđi kobilu iza sela, a za njim tri Tatarina idu. Izađoše iza sela, skide riđi bešmet, zasuka rukave, — zdrave, snažne ručerde, — isuka jatagan, naoštri ga na brusu. Zavratiše Tatari kobili glavu naviše, priđe joj riđi, preseče joj grlo, obori kobilu pa poče da je dere — pesnicama joj kožu zagreva. Dođoše i žene, devojke, staše ispirati creva i sitniž. Zatim izudiše kobilu, odnesoše je u kuću. I sve selo skupi se kod riđeg da čine pomen pokojniku.

Tri dana su jeli tu kobilu, buzu pili — pokojniku pomen činili. Svi su Tatari tu kod kuće bili. Četvrti dan, vidi Žilin, na ručak se nekud spremaju. Dovedoše konje, opremiše se, pa pođoše njih jedno desetorica. I riđi s njima pođe; samo Abdul kod kuće ostade. Mesec tek što beše izgrejao, noći su još tamne bile.
„No,“ pomisli Žilin, „sad treba da se beži,“ pa kaže i Kostilinu. A Kostilin ne sme da se usudi.
— Ama kako da bežimo? Ta mi ni puta ne znamo.
— Znam ja put.
— Ali ne možemo do zore stići.
— Ako ne stignemo — u šumu ćemo se preko dana skloniti, pa druge noći dovršiti. Ja sam evo poneo i pogačica. Šta ti vredi tu da čamiš? Dobro, ako ti pošlju pare, ali mogu i da ne skupe koliko ovi traže. A Tatari su sad ozlojeđeni što su im naši Rusi tog čoveka ubili. Već govorkaju — hoće da nas ubiju.
Zamisli se, zamisli se Kostilin.
— Pravo kažeš, da pođemo!

V

Siđe Žilin u prokopan prolaz, raskopa ga još šire da može i Kostilin da se provuče; i sede — čekaju da se svet u aulu smiri.
Tek što se narod u aulu smiri, Žilin pođe pod zid, izvuče se. Šapuće Kostilinu: „Provlači se!“ Poče i Kostilin da se provlači, ali zakači kamen nogom, kamen pade i lupnu. A domaćinu je kuću čuvalo neko šareno pseto, kao zmija ljuto. Zvali ga Uljašin. Žilin ga je odavno navikavao na mamac: češće mu dobacivao bolje zalogaje. Čuje Uljašin topot od odvaljenog kamena — zalaja pa polete na glas, a za njim zalajaše i drugi psi. Žilin jedva čujno zviznu, dobaci psu parče pogače. Uljašin ga poznade, zadovoljno zamaha repom pa prestade da laje.
Gazdu probudi pseći lavež, odazva se psu: „Puj, puj, ne daj ga, Uljašine!“
A Žilin već zagrlio Uljašina, češka ga iza uveta. Ućuta pas, češe mu se o noge, repom podmahuje. Posedoše malo iza ugla. Utišalo se sve, samo se čuje, ovca se u toru nakašlje i dole voda preko kamenja žubori. Mrak je, zvezde su visoko na nebu; nad brdom se mlad mesec zacrveneo, rogovima se naviše penje. Po dumačama se magla kao mleko beli.
Diže se Žilin, kaže drugaru: „Dede, pobratime, da požurimo!“
Krenuše se. Tek što malo odmakoše, čuju — raspeva se mula na krovu: „Al-la Besmila! Ilrahman!“ Znači — sav će svet u džamiju da pođe. Sedoše opet, zgurili se u pomrčini. Dugo su tako sedeli, čekali, dok svet prođe. Opet se sve umiri.
„A sad, u ime Božje!“
Prekrstiše se, pa pođoše. Prođoše preko dvorišta, pa ispod strme obale na rečicu, pregaziše i rečicu, pođoše nekom dubodolinom. Magla gusta pa po zemlji polegla, a iznad glave se lepo vide zvezdice. Žilin se po zvezdama ravna na koju stranu treba ići. U magli svežina, lako se ide, samo su cokule nezgodne — iznošene, spadaju s nogu. Žilin skide svoje, baci ih, pođe bosonog. Skakuće s kamena na kamen, a sve na zvezde pogleda, po njima se upravlja. Poče Kostilin da zastaje.
— Lakše — veli — idi. Ove čizme proklete sve mi noge oguliše!
— A ti ih skini. Lakše će ti biti.
Pođe i Kostilin bos, ali sad je još gore: onako bos sve noge isekao, pa neprestano zaostaje. A Žilin mu kaže:
— Ako noge izranjaviš, one će ti i zarasti, no ako te stignu — ubiće te.
Kostilin, šta zna? Ćuti, jadnik, ide i kuka. Išli su dolinom podugo. Čuju — s desne strane psi zalajaše. Žilin stade, pogleda oko sebe, pope se na brdo, rukama ga je napipao.
— Ih, brate — kaže — pogrešili smo! — Desno smo uzeli. Tu je tuđ aul, s brda sam ga video. Moramo nazad, pa levo, u planinu. Tu negde mora i šuma biti.
A Kostilin kaže:
— Pa pričekaj, brate, makar malo, da malo odahnem: noge su mi sve u krvi.
— Ako! Sve će to zarasti. Probaj lakše da skačeš. Šta znaš drugo.
I potrča Žilin nazad, levo, u planinu, u šumu.

Kostilin neprestano zaostaje i žali se. Žilin tek samo vikne na njega, a sam ne zaostaje.
Ispeše se na brdo. Pravo je rekao Žilin — šuma. Uđoše u šumu. Tu o bodljikavo žbunje i ono malo poslednjeg odela pocepaše. Naiđoše na putanju u šumi. Idu.
— Čekaj! — Začu se bat kopita na putu. Zastaše, osluškuju. Zatapkalo kao konj pa stalo. Oni pođoše — ono opet zatapka. Oni stanu — i ono stane. Privuče se Žilin, gleda na svetlost po putu. Stoji nešto: konj je i nije konj, a na konju nešto neobično, na čoveka ne liči! Čuje čak i kako zarza. „Koji vrag?!“ Zviznu Žilin polako, — kad li ono poskoči s puta u šumu; poče šuma da se lomi i krši, kao da se bura po njoj razletela.
Kostilin — ni živ, ni mrtav koliko se prepao. A Žilin se smeje, kaže:
— To je jelen. Čuješ ga kako rogovima granje lomi-Mi se od njega uplašili, a on — od nas!
Pođoše dalje. Poče već da se razdanjava, tu je i jutro. A idu li kud su naumili, ili ne — to ne znaju. Žilinu se sve čini da su ga baš tim putem nosili Tatari kad ga zarobiše, te da će biti još svojih deset kilometara; ali pouzdanog znaka još nema, a i ko će noću da se razazna. Iziđoše na jednu poljanicu. Kostilin se skljoka na zemlju pa kaže:
— Radi, brate, kako te Bog uči, a ja ne mogu. Noge neće više da idu.
Stade ga Žilin hrabriti.
— Ne, ne — veli onaj — neću stići, prosto ne mogu. Razljuti se Žilin, otpljunu, izgrdi ga.
— Pa dobro kad nećeš. Ja odoh sam. Zbogom ostaj! Kostilin skoči pa pođe. Prođoše možda još četiri vrste. Magla se u šumi još jača spustila; ništa se pred sobom ne vidi, jedva se i zvezde naziru.
Najednom čuju — ispred njih trupka konj. Lepo se čuje — potkovica o kamen lupa. Leže Žilin potrbuške, po zemlji sluša.
— Dabogme, ovamo na nas jaše konjanik.
Pobegoše s puta, skloniše se u žbunje, pa čekaju.

Žilin dopuzi do puta, gleda konjanika: jedan Tatarin jaše, tera kradenu kravu, i nešto kao da pevuši. Prođe Tatarin. Žilin se vrati Kostilinu.
— No, pronese ga Bog; ustaj, pa da idemo.
Poče Kostilin da se diže, ali pade.
— Ne mogu, tako mi Boga; snage nemam.
Gojazan, teretan čovek, sav u znoju, pa kad ga uhvati u šumi ona studena magla, a noge izranjavljene, ništa od njega! Pokuša Žilin da ga digne. Kad zajauka Kostilin :
— Ostavi me, brate, tako ti Boga!
Žilin premre od straha.
— Što vičeš, čoveče Božji! Tu je blizu maločašnji Tatarin, čuće nas. — A u sebi misli: „Ta zbilja je sasvim iznemogao. Šta ću sad s čovekom? Sramota je da ga tu ostavljam.“
— No — veli — ustaj, namesti mi se na leđa. Ja ću te odneti kad ne možeš sam.
Namesti ga sebi na leđa, prihvati ga rukama ispod butina, izađe na put, ponese ga.
— Samo — veli -— ne gnjavi me, tako ti Boga, rukama za gušu. Za ramena se pridržavaj!
Teško je Žilinu; i njemu su noge raskrvavljene, a i on se umorio. Saže se, namesti Kostilina bolje, podbaci ga, da više na njemu sedi, nosi ga tako putem…
Ali mora da je onaj Tatarin čuo kad je Kostilin maločas jauknuo. Čuje Žilin — jaše neko odzadi, viče nešto tatarski. Žilin jurnu u žbunje. Tatarin dohvati pušku, ispali je, ne pogodi, viknu tatarski pa kao strela odlete putem.
— No, — kaže Žilin, — propali smo, brate! Taj će pas sad odmah da skupi Tatare u poteru za nama. Ako ne odmaknemo bar ove tri vrste, odzvonilo nam je!
— A u sebi misli o Kostilinu: — „I koji me đavo terao da ovog groba sobom vučem. Da sam sam, odavna bih na mestu bio.“
Kostilin mu reče:
— Idi, brate, sam. Što da zbog mene glavu izgubiš?

— Ne, neću da idem. Sramota je druga tako ostaviti.
Uze ga opet na leđa, pa pođe kako je mogao, napred.
Prođe tako možda jednu vrstu. Neprestano šuma, kraj joj se ne vidi. A magla već počela da se razilazi, pa kao da se neki oblaci navlače. Ne vide se već zvezde. Izmučio se jadni Žilin.
Dođe do jednog ozidanog izvora kraj puta. Stade, spusti Kostilina s leđa.
— Ded — veli — da se odmoriš, a i ožedneo sam.
Ali tek što se spusti na izvor, čuje konjski topot odzadi. Opet jurnuše desno u žbunje pod strminu, pa legoše.
Čuju — glasovi tatarski. Zastadoše Tatari na samom onom mestu gde su oni pre s puta bili skrenuli. Razgovaraše se jedan časak, zatim — čuje se — pujdaju pse. Čuju — krška nešto kroz žbunje, pravo na njih nečiji tuđ pas. Stade pa poče da laje.
Eto i Tatara, opet tuđi; zgrabiše ih, svezaše, metnuše ih na konje.
Pređoše tako dve-tri vrste. Susreće ih Abdul sa još dva Tatarina, Razgovori se nešto sa Tatarima, prenesoše ih na svoje konje, ponesoše nazad u aul.
Abdul se sad već ne smeje, ni reči ne govori s njima..
Donesoše ih pred zoru u aul, ostaviše ih na ulici. Strčaše se deca. Kamenjem ih i bičevima biju, ciče.
Skupiše se Tatari na dogovor, dođe i onaj starac ispod brda. Poče razgovor. Razumede Žilin da se dogovaraju šta da urade sa njima. Jedni vele treba ih još, dublje u planinu premestiti, a starac kaže: „Ubiti treba pse!“ Abdul ne pristaje, kaže: „Ja sam za njih pare dao; dobiću otkup za njih.“ A starac kaže: „Ništa ti oni neće platiti, samo ćeš i dalje petljati s njima. Šteta je i gre’ota Ruse hraniti. Ubiti — i svršeno!“
Raziđoše se. Priđe domaćin Žilinu:
— Ako mi — veli — ne pošlju za vas otkup, ja ću vas od danas dve nedelje — zaklati. A ako pokušaš opet da bežiš — kao psa ću te ubiti. Piši pismo, dobro napiši!
Donesoše im hartije, napisaše pisma. Nabiše na njih opet lisice, odvezoše ih iza džamije. Tamo je bila jama od kakvih pet aršina. Strpaše ih u tu jamu.

VI

Život im sad nasta — da gori biti ne može. Lisice im nisu skidali, niti ih kad na slobodu puštali. Bacali su im u jamu, kao psima, nepečeno testo, i u testiji vodu spuštali. Smrad u jami, zadah, vlaga. Kostilin se mnogo izgubio, sav podnaduo. Kostobolja mu sve telo ukočila — samo ječi ili spava. I Žilin je onemoćao. Vidi — nema spasa ni izlaza. I ne zna kako da se iskobelja.
Počeo bio opet da potkopava, ali zemlju nema kud da baca; primetio gazda, pa opet pripretio da će ga ubiti. Čučnuo tako jednom u jami, seća se svog života u slobodi, pa mu teško — preteško. Kad najednom… pade mu u krilo sirnjača pogača, zatim i druga, i neke trešnje ga svega zasuše. Pogleda gore, a tamo Dina..
Pogleda ga, osmehnu se pa pobeže. Žilin pomisli: „A, možda bi nam i Dina mogla kako pomoći?“
Raščisti u jami jedno mestance, nagreba noktima gline, poče opet da pravi lutke. Napravio ljude, konje, pse. Misli: „Kad naiđe Dina, dobaciće joj.“
Ali sutradan — nema Dine. A čuje Žilin — trupkaju konji, dovezli se neki, zagrajali, Ruse pominju. I čuje starčev glas. Dobro nije mogao da razabere, ali nagađa šta je: ruska vojska im došla bliže, pa se boje Tatari da im i u aul njihov ne uđu, pa sad ne znaju šta će sa zarobljenicima.
Dogovaraše se, vikahu pa odoše. Najednom čuje — zašumi mu nešto nad glavom. Vidi: Dina čučnula, kolena joj više glave vire. Sagla se i nad jamin otvor nagla, đerdan joj visi, nija se nad jamom, oči joj se kao zvezdice sjaje. Izvadila iz rukava dve pogačice sirnjače, bacila mu. Žilin ih prihvati pa joj kaže:
— Što te nema tako dugo? Da vidiš kakve sam ti igračke napravio. Na, ‘vataj!
Stade joj bacati jednu po jednu.

A ona glavom odmahuje, i ne gleda.
— Što će mi! — kaže. — Ućuta, zadrža se još malo pa reče: — Ivane! ’oće da te ubiju. — I pokazuje rukom na vrat.
— Ko hoće da me ubije?
— Otac. Starci mu zapovedili. A meni te je mnogo žao.
A Žilin joj kaže:
— Pa kad ti je žao, a ti mi donesi neku podužu motku:
Ona glavom odmahuje. Ne sme. On sklopi ruke, moli joj se.
— Dina, ako Boga znaš! Donesi, Dinuška!
— Ne smem, —kaže — videće me: svi su kod kuće.— Pa ode.
Sedi s večera Žilin pa se teško zamislio šta će biti. Neprestano pogleda iznad sebe. Zvezde se vide, a mesec još nije izgrejao. Mula otpeva svoje; sve se utiša. Poče već i Žilin da drema, sve misli: „Neće mala smeti.“
Najednom se odozgo glina odroni pa mu se na glavu prosu; pogleda gore — dugačka motka se kroz onaj kraj jame spušta na niže. Pomolila se, počela da se spušta, klizi u jamu. Obradova se Žilin, prihvati je rukom, spusti je. Motka jaka, zamašna. On je već ranije tu motku na gazdinom krovu bio uočio.
Pogleda gore: zvezde se na nebu blistaju; a nad samom jamom Dinine se oči, kao u mačke, u pomrčini sijaju. Nagla se nad okrajkom jame pa šapuće;
— Ivane, Ivane! — A ovamo rukama kod lica sve maše, hoće da mu kaže: „Lakše, lakše!“
— Šta veliš? — kaže Žilin.
— Odvezli se svi, samo smo dvoje kod kuće.
A Žilin kaže:
— No, Kostiline, hajdemo! Sad il’ nikad! Ja ću te opet poneti.
No Kostilin ni da čuje!
— Ne, — kaže — ja već odavde neću izaći. — A i kako da pođem kad evo nemam snage ni da se, ovako ležeći, na drugu stranu prevrnem.
— A ti onda zbogom ostaj! Oprosti ako sam ti kad što nažao učinio. — Pa se poljubi sa Kostilinom.

Uhvati se za motku, reče Dini da je drži pa poče da se diže. Dvaput je padao, lisice mu smetale. Pridrža ga Kostilin, — ispe se nekako gore. Dina ga iz sve snage vuče ručicama za košulju, a smeje se.
Uze Žilin onu motku pa kaže:
— Odnesi je gde je bila, Dina, jer kad je vide ovde, mogu da se sete, pa teško tebi! — Odvuče ona motku, a Žilin pođe pod brdo. Spusti se pod strminu, uze jedan šiljast kamen, poče katanac sa lisica da obija. Ali katanac jak, nikako da ga obije, a i nezgodno mu je onako sputanom. Čuje — trči neko s brda; lako poskakuje. Misli: „Jamačno, opet Dina.“ Dotrča Dina, uze mu kamen iz ruke pa kaže:
— Daj, ja ću ti to.
Kleče pred njim pa poče da obija. Ali ručice tanke kao prutići, nimalo snage nemaju. Baci kamen, pa se zaplaka jadnica. Lati se Žilin opet katanca, a Dina kraj njega čučnula, za ramena ga drži. Pogleda Žilin oko sebe, vidi — levo iza brda nebo počelo da se rumeni — mesec izgreva.
„No,“ pomisli on, „pre mesečine dumaču treba da pređem, do šume da stignem.“ Diže se, baci kamen. Makar i u lisicama, mora se ići.
— Zbogom mi ostaj, Dinuška! Dok sam živ, sećaću te se.
No Dina se uhvati za njega, pipa po njemu rukama; gleda gde bi mogla pogačice da mu metne. On uze pogačice.
— Hvala ti, — kaže — pametnice! Ko će ti, kad ja odem, lutkice praviti? — Pa je pogladi po glavi.
A Dina se gorko zaplaka, pokri se rukama, potrča uz brdo, kao koza skakuće. Samo se u pomrčini čuje kako joj nanizan novac iz kose po leđima zvecka.
Prekrsti se Žilin, prihvati rukom katanac na lisicama da ne zvecka, pođe putem. Nogu vuče a neprestano na rumen nebesku pogleda gde se mesec rađa. Poznao je put. Pravo, bez skretanja, jedno osam vrsta treba da pređe. Samo da do šume stigne pre no što mesec sasvim izgreje. Pređe preko rečice, — počela već da se belasa mesečina. Pođe dumačom, ide, neprestano motri. Mesec se još ne ukazuje. Ona maločašnja rumen je već jasnija, te je s jedne strane dubodoline sve vidnije i vidnije. Senka klizi pod brdo, sve više mu se približuje.
Ide tako Žilin, drži se neprestano senke. On hita, a mesec još brže izgreva; već se i desno vrhunci zasijali. Poče da se približuje šumi, ispade i mesec iza brda — belo, svetlo, sasvim kao danju. Na drveću se svaki listak vidi. Tiho je, svetlo po brdima; kao da je sve izumrlo. Samo se čuje kako dole rečica žubori.
Dođe i do šume, — ni na koga ne naiđe. Izabra Žilin u šumi mračnije mestance, sede da se odmori.
Odmorio se, pogačicu poručao. Nađe zgodan kamen pa poče opet katanac da obija. Sve ruke je iskrvavio, a katanac nije mogao da obije. Diže se, pođe putem. Pređe možda jednu vrstu. Klonu, seva mu u kostima. Načini nekako desetak koraka pa stane. „Šta znam sad,“ pomisli, „vući ću se ovako dok traje još neka snaga u meni.
A da sednem… posle se već neću dići. Do tvrđave neću stići, a kad se razdani, leći ću negde u šumi, predaniću, a noću ću opet poći.“
Svu noć je išao. Naiđoše mu u susret dva Tatarina na konjima, ali Žilin ih je izdaleka osetio, sakrio se za drvo.
Počeo mesec već da bledi, pala rosa, tu je i svanuće, a Žilin do kraja šume nije došao. „No,“ misli, „još ću trideset koraka da pređem, svratiću u šumu i sešću.“ Prođe tridesetak koraka. Vidi — šuma se završava. Izađe na okrajak — sasvim se rasvanulo. Pred njim su kao na dlanu stepa i njihova tvrđava, a levo, sasvim ispod brda, vatre gore, gase se, dim se širi a ljudi kraj vatara.
Zagleda se, vidi: — puške se blistaju — Kozaci, vojnici!
Obradova se Žilin, upe se iz petnih žila, pođe pod brdo. A u sebi misli:
„Sačuvaj, Bože, ako me tu, na ovoj čistini, smotri kakav Tatarin, jer ako sam već i blizu, ipak mu ne bih umakao.“
Tek što pomisli — kad tamo a levo na anti24 stoje tri Tatarina — na kakve dve duži njiva. Primetiše ga, pojuriše prema njemu. Samrtni strah ga obuze. Zamaha rukama pa viknu koliko ga je grlo nosilo:

— U pomoć, braćo!… U pomoć!…
Čuše ga naši! Iskočiše Kozaci na konjima, poleteše prema njemu, na presret Tatarima.
No Kozacima je daleko, a Tatarima blizu. Ali sad i Žilin napreže poslednju snagu, prihvati rukom lisice, juri Kozacima, kao van sebe, krsti se, jadnik, i viče:
— Braćo! braćo! braćo!..
Kozaka je bilo oko petnaest momaka.
Uplašiše se Tatari, — pre cilja počeše da zastaju. I dotrča Žilin do svojih drugova.
Skupiše se oko njega Kozaci, pitaju ga ko je, šta je, otkuda je. A Žilin kao van sebe, plače i neprestano:
— Braćo, braćo!…
Istrčaše vojnici, skupiše se oko Žilina — neko mu pruža hleba, neko kaše, neko rakije; neko ga šinjelom ogrće, neko mu lisice obija.
Prepoznaše ga oficiri, odvezoše ga u stanicu. Obradovaše mu se vojnici, drugovi se skupiše kod svog Žilina.
Ispriča im Žilin kako je sve sa njim bilo pa kaže:
— Eto ti moje posete ostareloj majci i moje — ženidbe! Ne, brate, vidi se da mi to nije bilo suđeno.
I ostade da i dalje služi na Kavkazu. Kostilina tek posle mesec dana otkupiše za pet hiljada. — Jedva ga živog donesoše.

Lav Nikolajevič Tolstoj

Preveo: Jovan Maksimović

Iz knjige: LAV TOLSTOJ – ODABRANE PRIPOVETKE

KADOK – KLASIČNA DELA OMLADINSKE KNJIŽEVNOSTI, IZDAJE IZDAVAČKA KNJIŽARNICA RADOMIRA D. ĐUKOVIĆA, BEOGRAD – TERAZIJE

Lav Nikolajevič Tolstoj – CITATI, BIOGRAFIJA, DELA, PRIPOVETKE, ZANIMLJIVOSTI

Foto kolaži: Bistrooki – www.balasevic.in.rs
Preuzimanje delova tekstova, tekstova u celini, fotografija i ostalog sadržaja na sajtu je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu ili fotografiji na www.balasevic.in.rs. Ispoštujte naš trud, nije teško biti fin. :)