Sve što živi ožiljak ima
Još iz detinjstva, poseban, rân.
Da nisam pesnik, ja međ svima
Bio bih hulja i lopov znan.
Mršav i rasta odveć malena,
Međ decom bio sam uvek heroj,
Često, često nosa razbijena,
Ja sam se vraćo i pod krov svoj.
Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
Reč ceđahu usne krvavo-tmaste:
„Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
A već sutra sve će da zaraste.“
Pa i sada, kada se bez traga
Onih dana krv vrela smirila,
Nespokojna neka drska snaga
Na poeme moje se izlila,
Na već zlatne literarne hrpe;
I u svakom retku što se vije
Ogledaju se nekadanje crte
Kavgadžije, nemirka, delije.
Ko i nekad imam hrabrost mušku,
Al’ nov korak moj se drukče sluša…
Dok mi nekad razbijahu njušku,
sada mi je sva u krvi duša.
Ne velim više majci okrvavljen,
Već tom šljamu što, cereć se, raste:
„Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
A već sutra sve će da zaraste!“
(1922)
Sergej Jesenjin
Prevod: M. M. Pešić
Iz knjige: Sergej Jesenjin – PESME, Izdavač: Prosveta, Beograd, 1968.