PORUKA Tu kraj je puta. Sad si i sebi i bližnjem pust i dosadan. S nemilim likom ne znaš gdje bi, s broda je iščezla posada. U jarbol možda grom udari, o greben razbi se kormilo. Što prohtjelo se, životu utvari sve se je već dogodilo. Ljepota, sama, zadnjim dahom još dozivlje te. Rukom plahom poruku jasnu piše povrh pijeska: Porijeklo svoje ne znam, ni dom, moj usud vječit je brodolom. U tvome srcu zlatna arabeska. Vesna Parun
Ознака: Vesna Parun
Vesna Parun – STABLO
STABLO Rekao si: budi stablo. I bijah stablo. Rekao si: budi plaha. I ne usudih se zatreperiti lišćem. Rekao si: budi vjerna I ja čekah. Onda si ušutio. A stablo je još tu. I ne usudi se zatreperiti lišćem. Vesna Parun
Vesna Parun – MATI ČOVJEKOVA
MATI ČOVJEKOVA Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene. Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu. I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje, vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena. I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati. Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu. Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće, procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje. Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu. Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče. Ovako sama stojiš…
Vesna Parun – San
SAN Ruka moje majke kao jedro bijelo, krilo blage vuge. Sjećaš li se bajke o jabuci zlatnoj, mjesečeve duge? Na ljuljački grani prozirnoj do snijega, mekanoj do tuge oči moje predu razgovore tihe, uspavanke duge. Putuju bunari puni teške vode u neznanu luku. Pjesma moje majke, ivančica bijela, vodi me za ruku. Vesna Parun
Vesna Parun – Plači klaune!
Plači, klaune! Bližnji ti prijeti, život te tlači! Fijuče bič: klaune plači! Klauna strah i trepet obuze: – Odakle meni klaunu suze? Ušutje život. Bič ne fijuče Klaunu srce od smijeha prepuče. Vesna Parun
Vesna Parun – Ljubav
Ljubav Tiha i prastara je ljubav, skrovito srce bilja treptavo more i mekan srh na vlatu. Ljubav je blagoslov zemlje, zamišljena ptica večernji jablan, kudjelja na kolovratu. Ona je njihala borce i vozila sanjare uzbibala je ljude, njivu suncokreta. Dala je zelen lišću i škrge ribama da dišu: ljubav je čelo djetinje, bajka ljepšega svijeta. A bol je dio njen, posječena lastavica, suza što glinu mekša, vrutak tajni. Bol cvate klasom gorkim, čudesni kvasac vida osvrtaj za suncem i gutljaj oproštajni. Vesna Parun
Vesna Parun – Zavjet
Zavjet Ako mi srce ne prestigne ptice ako mi oči budu siromasi ako mi ruke budu udovice koje prisustvo ljubavi ne krasi, i ako noću ne čeznem u snima i ako danju n žudim na javi i ako venem u močvarnim dnima i u tjesnoći duša mi boravi, i ako ulje nalijevam u svijeću uhodi tamnoj da pomognem djelo i krivom ako vjerujem umijeću i laži svoj pozamljujem celo, neka mi jutro na prag ne stizava neka me zemlja iz milosti briše. I ako živim ko jalova trava neka me sunce i ne grije više. Vesna Parun
Vesna Parun – Ropstvo
Ropstvo Žena sam… Moja ispovjest prastara i tužna drhtala je neizgovorena pred nepomičnom savješću planina. Ostanite bezazleni dok pjevam ovu himnu istinitu o robinji i ženi i orlu koji je uzletio u modrine. Ljubila sam najljepše mladiće u ovoj dolini i u svim dolinama kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti. Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih vi nikad ne bi spavali spokojno pokraj žene ili pokraj šume ni pokraj ognja skitnica. Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani u koji se zaputi, ni od koga praćen. Nema močvare koju ne pregazih…
Vesna Parun – Biografija
Vesna Parun (Zlarin, 10. april 1922 — Stubičke Toplice, 25. oktobar 2010) je bila pesnik, dramski i dečji pisac. Detinjstvo je provela u Splitu, u Biogradu na moru i u Šibeniku. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju u Zagrebu, zbog rata je morala da pobegne u Split. Vratili su se u Zagreb 1942. Posle rata je upisala studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odsek filozofija. 1947. je obolela od tifusa. Zbog bolesti i nesrećne ljubavi napušta studije. Od 1962. do 1967. živi u Bugarskoj gde se udaje i razvodi. Vraća se u Zagreb gde radi kao slobodni pisac. 2000.…
Vesna Parun – Elegija
Elegija Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice šumom krila što uče nas prolaznosti. Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni. Neka trava spasi moju nježnost. Pijesak neće me naučiti voljeti. Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me. Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu i dotaknuti usnama prah s njegove obuće? Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni. Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti jedni drugima, i ostati lijepi. Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći prije nego…